Već se godinama osjeća da na zagrebačkom Prisavlju iz zgrade Hrvatske televizije povremeno “curi” jugonostalgija. Odnedavno se na HRT-u počelo vrtjeti i nekadašnji čuveni radosni uzvik legendarnog televizijskog sportskog reportera Mladena Delića. Presretnog što su nogometaši Jugoslavije zabili odlučni gol Bugarskoj u zadnjoj minuti, Delić gotovo raspamećen Radanovićevim pogotkom, uzvikuje glasovitu rečenicu: “Ljudi moji, je li to moguće?!” Je li i taj uzvik, ta jugo-sjeta bila jedan od povoda za nedavni napis književnika Ivana Aralice u našemu listu o potrebi zakonskoga suspendiranja promidžbe Jugoslavije i s njom povezane jugonostalgije? Odgovora na to pitanje u Araličinom tekstu nema, no povodom toga napisa javio se u zagrebačkim Novostima Viktor Ivančić.
Nakon verbalnoga nasrtaja novinara i književnika, Jurice Pavičića, na vremešnoga akademika i književnoga klasika, Slobodana Novaka, ovo Ivančićevo prozivanje ipak je puno pristojnije, ali ništa manje zlovoljno prema drugome živućem hrvatskom književnovom klasiku. Sport, estrada i politika gotovo svakodnevno pokazuju kao da je Hrvatska još uvijek mentalno u Jugoslaviji. Umjesto, osjetljivijim Hrvatima mrskoga pojma Jugoslavija, već se gotovo i uobičajilo područje nekadašnje zajedničke države nazivati neutralnim terminom “naši prostori”. Hrvatska vlast kao da većinu svoje energije i skromnoga umijeća koristi za posredovanje u sređivanju stanja na “Bliskom istoku”.
Premda je od 1. srpnja u EU Hrvatska nikako da prihvati sebe kao članicu ujedinjene Europe. Vlast nam se draže i opuštenije osjeća u Beogradu nego u Bruxellesu. Hrvatska mentalitetski kanda više pripada tamo gdje je nekoć bila, a manje ondje gdje je formalno sada. Aralica je centar takve jugonostalgije detektirao u manjinskim srpskim Novostima. U tim se novinama okupila nekadašnja “Feralova siročad” (također i Ivančić) koju je udomio Milorad Pupovac na masnim državnim apanažama. Ivančić Aralici ne oprašta to zapažanje. Naprotiv, tu njegov višak svjetonazorske i političke netrpeljivosti prema književniku prelazi u vrijeđanje, slično Pavičićevim svojedobnim uvredama Novaka. Tako Ivančić Aralicu ruži da je skriboman, i “najnadahnutiji ovdašnji proizvođač seljačke proze”.
Nitko razuman u hrvatskoj vlasti i u oporbi ne može imati ništa protiv razložnoga govora o Jugoslaviji i o povijesnoj ulozi jugoslavenstva, pa i popravljanja odnosa sa Srbijom. No to neminomno traži i uzajamno priznavanje istine. Hrvatski Jugoslaveni tu istinu najčešće ignoriraju, pa i oni u Novostima. Dok god u Srbiji i ulica i Akademija misle slično, tj. da Srbi nisu krivi za rat i da je Vukovar srpski grad, onda ni od dobrosusjedskih odnosa ne može biti ništa. Naš predsjednik po matrici političkoga mazohizma, stečenoga u dvije Jugoslavije, srpskome kolegi šalje naše udžbenike povijesti kao da smo kolonija, a ne članica EU! Mada smo puno duže živjeli s Austrijom i Mađarskom, nikada niti približno kod Hrvata nije bio razvijen tip žaljenja za prošlošću i takva nostalgija, kao za Jugoslavijom.
Obnova tzv. kulturnih veza započeta nakon 2000. godine do danas je već postala pravom rutinom. Hrvatski su Jugoslaveni već odavno otpočeli svoju dugoročnu strategiju stvaranja nekog “emocionalnog zavičaja” na područjima država bivše Jugoslavije. Naši su medijski i mentalni jugonostalgičari prije više od desetljeća počeli omalovažavati i proskribirati sve hrvatske intelektualne veličine koje su se suprostavile njihovim jugofilskim težnjama, a u zaštitu hrvatskog nacionalnog interesa. Počelo je s vrijeđanjima literarnoga klasika Ranka Marinkovića, da bi se potom nastavilo sa Slobodanom Novakom i Ivanom Aralicom, a u međuvremenu i s intelektualno superiornim, a svjetonazorski im oprečnima: Ivom Bancem, Nevenom Sesardićem, Slobodanom Prosperovim Novakom i Ninom Raspudićem. Njih ovdašnja jugo-mizerija doživljava kao intelektualnu branu koja dijeli Hrvatsku od dragog joj Balkana i koju zato treba rušiti. Aralica je samo posljednji, ali zasigurno ne i zadnji!
Danas su čuvari bivšeg komunističkog aparata zagovornici "ljudskih prava", šefovi partijskih redakcija u novinarstvu su danas "neovisni novinari". Hrvatska je samo deklarativno osudila komunistički represivni aparat.