Kada glad uspravno počne marširati ulicama, establišment se presavije od straha. To je najkraći rezime bosanskih prosvjeda. I da, možda su prosvjedi bili teledirigirani, možda su imali krajnju političku pozadinu, ali to uopće nije važno. Ono što se broji jest: prvo, da se pokazalo kolika su kukavelj svi ti “odličnici”, bilo politički, bilo gospodarski, kojima ste prepustili da vam odlučuju o sudbinama i kojih se bojite. I drugo, da je stvarno “nacija posljednje pribježište hulja”.
Kada je postalo jasno da opasnost od prelijevanja socijalne bune na širi prostor uopće nije nemoguća te da postoji i opasnost stvaranja zajedničke fronte gladnih, onda se pribjeglo starom receptu koji je još jednom potvrdio koliko je koristan nacionalni fabrikat. E sad više nisam siguran je li to fabrikat ili lubrikant svakoj vlasti, ali dobro je da je tu. Uostalom, jako sam se trudio da razaznam u kratkim snimkama dugih kolona tko tu prosvjeduje i moram reći da nisam mogao od oka shvatiti tko je musliman, tko Srbin, a tko Hrvat. Doduše, svi su me uvjeravali da Srba i Hrvata u tim kolonama nema. Oni su vjerojatno ili jako siti ili jako glupi. One gladne mi nije bilo teško prepoznati. Nekako su im fizionomije nedvosmislene.
Godine tihog propadanja morale su negdje vrisnuti i Bosna je samo pokazala što je budućnost kapitalizma u kojem živimo; ili ćemo završiti na ulici i razbiti mu njušku ili ćemo se tiho šuljati vlastitim životima pasivno gledajući kako nas se gazi. Ima li srednje varijante? Naravno, ali od nje nije odustala glad, nju je prezrela i šutnula lakomost, nevjerojatna gramzivost koja se osjeća jakom jedino kad računa na našu pokornost. Na prvi odlučniji neposluh bježi i skriva se iza nacije, reda, demokracije, procedure, svega onoga nebitnog i nepoštenog što ni sama ne poštuje dok nam otima, a sada bi to trebali biti standardi kolektivnog razuma. Svakoj oligarhiji mora biti jasno da će neodmjerenost izazvati isto takvu reakciju. Neodmjerenu.
Kapitalizam je otišao predaleko i preživio je predugo da bi ga se pokorno podnosilo. Pa ljudi ipak dižu glave. To očito vrijedi za mnoge u svijetu, ali ne i za Hrvate. Da se nas, pita ovdje bi još uvijek i službeno postojalo najordinarnije robovlasništvo, kad nam je i ovo zamaskirano nedovoljno žestoko. Mentalitet kmetova do savršenstva je izbrušen kroz hrvatsku podložnost. Jer, recimo, danas je brojčano najveća politička partija u državi ona koja ima 400 tisuća članova i stalno raste. Njezini su redovi sve gušći, politički kapital sve izdašniji, objektivne potrebe i problemi koje treba rješavati sve dramatičniji, njezina mladež u redovima čeka na učlanjenje pred ulazima u “stranačke” prostorije, ali ta stranka redovito gubi i to ne samo na izborima. Gotovo pola milijuna nezaposlenih u jednoj državi, a nitko ne govori u njihovo ime, nitko nije njihov politički glas, nitko nije artikulirao tu političku ariju. Ostavljena da kadrovski jača, nalazi se na kraju krajeva i potpuno tupo, dakle apsolutno hrvatski, šuti i pazi da ne bi izgubila ono što nema.
Mnogi će mi reći da nisu ulica i neredi način da se stvari rješavaju i ruši vlast. Ja ću reći da nema te vlasti i nema te države iza kojih, na njihovim počecima, ne stoji ulica. Vlast i država su kategorije za stalno korigiranje, za stalno rušenje, za stalno udaranje nogom u guzicu ili šamaranje, jer jednostavno ovdje ih shvaćamo previše ozbiljno, previše fatalistički da bismo im prišli na pravi način. Vlast nije od boga, ona je boga izmislila da bi opravdala samu sebe. Ova država nije hrvatska država, ona je prisvojila to ime samo da bi kroz emocionalnu podlost gušila svaki vaš egzistencijalni minimum. Dugujete li lojalnost ovakvoj hrvatskoj državi? Ne, ne pitajte nikada više što vi možete učiniti za državu. Ono sve što ste mogli učiniti i što ste učinili odavno je potrošeno, pokradeno i prevareno. Sada je konačno došlo vrijeme da glasno, i na ulici ako treba, pitate što će ova država učiniti za vas. Ne od vas, jer do sada je od vas radila isključivo budale.
Na zavodu za zapošljavanje liste su sve duže, imena je sve više, raste spisak zbog kojeg bi mnogima trebalo jebati sve po spisku. Dobro, možda stvarno nema smisla da ti nezaposleni bilo što i traže jer, kako kažu naši mudri analitičari, vrlo je važno koliko među gladnima ima Hrvata, koliko Srba, muslimana i ostalih naroda i narodnosti. Ne bi imalo smisla da nam, recimo, Srbi povedu borbu za socijalna prava. Kako bismo to onda tumačili? Kao drugi srpski ustanak u Hrvatskoj ili kao pokazatelj najvećeg stupnja domoljublja i brige za Hrvatsku? Doduše, to ne bi bilo ni prvi, a sigurno ni posljednji put da zbog naše kolektivne neinteligentnosti drugima prepustimo da odlučuju o našoj sudbini.
