Kada bi Ina bila tek obična kompanija, sve ono što se trenutačno oko nje zbiva bilo bi jednostavno. Jer kompanije se rađaju i umiru, dižu se i padaju, mijenjaju vlasnike, djelatnosti, imena i čelnike. No od dana kad je osnovana, Ina je uvijek bila više od kompanije. Sljedeće godine proslavit će 50. obljetnicu postojanja, a u tom razdoblju iz socijalističkog radnog kombinata izrasla je u međunarodnu korporaciju i neformalno ministarstvo ugljikovodika, a potom opet bila smanjena na mjeru podružnice druge, strane kompanije. Mijenjali su se sistemi, države, političke elite i geopolitički odnosi, no sve to, uključujući i Domovinski rat, Ina je preživjela, ponajviše zahvaljujući svom najvećem resursu – ljudima. Utoliko, priča o prvih pola stoljeća hrvatske nacionalne naftne kompanije priča je o tim ljudima, tisućama znanih i neznanih junaka na čijem je znanju i radu izgrađena najveća tvrtka koju je Hrvatska ikad imala.
Podjela novca koji je Naftaplin zarađivao otkrivajući nova naftna i plinska polja u Hrvatskoj bio je trajni izvor nesuglasica u odnosima između Ine i federalnih jugoslavenskih institucija u Beogradu. No otvoren udar na najveću hrvatsku kompaniju koji je iz Beograda pokrenut sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća nije bio motiviran aktivnostima Naftaplina, već jedne druge Inine radne organizacije. Ako je Naftaplin bio nukleus Inina rasta u respektabilnu naftnu kompaniju, čak i u europskim okvirima, Ina Commerce bio je generator njezina razvoja u poslovni konglomerat s tridesetak tisuća zaposlenih, stotinama nekretnina i desecima raznih biznisa, od trgovine do turizma.
Omiljeno utočište
Dakle, ona Ina kakva danas živi u nostalgičnim sjećanjima svojih zaposlenika stvorena je upravo u Ina Commerceu, a tamo je, pokazat će se kasnije, istovremeno stasala i prva generacija političko-ekonomske elite samostalne Republike Hrvatske.
Inina vanjskotrgovinska tvrtka Ina Commerce osnovana je 1. srpnja 1976. godine spajanjem vanjsko-trgovinskih odjela svih radnih organizacija koje su u SOUR-u Ina postojale, uključujući i novopripojenu petrokemijsku industriju OKI. Iako je Ina Commerce vrlo brzo prerastao u jednu od najpropulzivnijih tvrtki u cijeloj Jugoslaviji, pa i omiljeno utočište rodbine tadašnjih političkih moćnika, valja znati da je njegovo osnivanje bilo posljedica logičnih poslovnih potreba. Sredinom 70-ih godina svijet je bio potresla prava naftna kriza, cijena barela naglo je porasla, a kako su se zbog povećanja rafinerijskih kapaciteta i potrebe Jugoslavije za uvozom nafte višestruko povećale, ovdašnje naftne tvrtke su bile prisiljene sve se više oslanjati na vanjsku trgovinu.
Inina potreba bila je još i veća s obzirom na to da je upravo tada kompanija pokretala niz velikih investicija - poput gradnje Jadranskog naftovoda i postrojenja Dine u Omišlju, za što je bila potrebna strana industrijska oprema. Ipak, jugoslavenski zakoni bavljenje vanjskom trgovinom dopuštali su samo onim tvrtkama koje su za to imale posebno odobrenje saveznog sekretarijata za vanjsku trgovinu. Takvo odobrenje imala je tek nekolicina tvrtki, a robe koje su bile potrebne Ini uglavnom je uvozio beogradski Genex. Logično je stoga da je Ina odlučila preuzeti kontrolu nad svojom vanjskom trgovinom, što je u Beogradu isprva prihvaćeno, no tvrtkino poslovanje počelo se razvijati brže nego što je to itko očekivao.
Iako nije bio prvi direktor Ina Commercea, ocem kompanije i glavnim ideologom njezina rapidnog poslovnog uzleta može se smatrati Petar Crnković, inače brat poznatog nogometnog reprezentativca Tomislava Crnkovića.
Nabava deviza
Iako nije imao formalnog obrazovanja, taj bivši partizan, u NOB se uključio kao trinaestogodišnjak, bio je čovjek iznimna trgovačkog duha. Nakon završetka rata sudjelovao je u osnivanju OKI-ja, a kada je ta tvrtka pripojena Ini, uz podršku tadašnjeg čelnika Ine Vlade Lemića prelazi u tek osnovani Ina Commerce.
Upravo je Crnković prvi uvidio goleme mogućnosti koje nova tvrtka ima te inicirao sklapanje dva velika posla koji će se pokazati kao začetak budućeg Inina razvoja. Naime, tada je u Jugoslaviji vladala nestašica deviza bez kojih je bilo nemoguće nabaviti potrebne sirovine ili proizvodne strojeve. Da bi se taj problem riješio, tvrtke su sklapale ugovore o dugoročnoj poslovnoj kooperaciji, svojevrsne barter ugovore temeljem kojih bi uvezene sirovine plaćale gotovim proizvodima. Prednost takvih transakcija je bila u tome što se nisu odvijale putem kliringa Narodne banke, već izravno, pa bi u konačnici tvrtke dobile mogućnost same doći do potrebnih deviza. U Crnkovićevu mandatu sklopljena su dva takva velika aranžmana.
Od njemačke tvrtke Hoechst AG i tvrtke Copechim Trading jugoslavenskog iseljenika Borisa Vukobrata Ina je nabavljala naftu i petrokemijske sirovine, a isporučivala gotove proizvode. Kako su ti ugovori podrazumijevali nabavu sirovine, ali i siguran plasman proizvoda, u njih su se uskoro uključile i brojne druge tvrtke. Vrlo je brzo Ina Commerce radio vanjsku trgovinu za cijeli hrvatski vinilski lanac, ali i tvrtke iz drugih republika. Preko Ine tako su sirovinu kupovali i Hip iz Pančeva, Hipol Odžaci, Prva iskra Barić... Kako su to sve bili poslovi koje je nekoć radio Genex, u Beogradu su počela zvoniti zvona na uzbunu. Udar Genexa dogodio se u jesen 1982. godine kad su pod optužbom da su preplatili cijevi kupljene za potrebe gradnje lokalnih naftovoda uhićeni Crnković i tadašnji šef nabave u Ina Commerceu Boro Ostrolučanin. Beogradski mediji mjesecima su izvještavali o navodnom kriminalu u Ina Commerceu, a u javnosti se špekuliralo da su u spornom poslu sudjelovali i tadašnji pomoćnik direktora Ina Commercea Vanja Špiljak te komercijalni direktor Naftaplina Milan Ujević, no oni nikad nisu službeno optuženi.
Uhićen Talijan
Mnogi su tu činjenicu pripisivali moći njihovih očeva – predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike Špiljka i generala Mate Ujevića – no na kraju su i optužbe protiv Crnkovića i Ostrolučanina također odbačene. Sudski vještak utvrdio je da štete nije bilo, a kuriozitet, zanimljiv u kontekstu trenutačnih sudskih postupaka vezanih za Inu, jest da je predstavnik talijanske tvrtke Dalmine koja je sporne cijevi isporučila uhićen nakon što je u Zagreb stigao kao svjedok. Cilj afere cijevi – oslabljivanje Ina Commercea – na kraju ipak nije bio ostvaren, iako će se cijeli slučaj ponovno aktualizirati koju godinu kasnije nakon ubojstva odbjeglog Inina direktora Stjepana Đurekovića, zločina koji još uvijek čeka svoj krajnji sudski rasplet. I nakon afera sredinom 80-ih tvrtka je nastavila redovito poslovati, a Crnkovića je na poziciji direktora naslijedio Ivo Broz koji je tvrtku vodio do 1990. godine.
Osim kroz redovite poslove vanjske trgovine, Ina je golem novac zarađivala kroz zastupstva raznih stranih tvrtki. Dobar primjer tadašnje financijske snage Ine bila je i kupnja putničkog aviona Hawker Siddeley, u to vrijeme nezamislive transakcije, s obzirom na to da je avion tada u Jugoslaviji imalo tek Savezno izvršno vijeće. Ipak, nabava se pravdala poslovnim potrebama, a sporni avion često je koristio i tadašnji politički vrh hrvatske Partije.
Kuriozitet je da ga je nakon proglašenja hrvatske neovisnosti Ina prepustila državi kao svoj ulog za osnivanje nacionalnog avioprijevoznika – Croatia Airlinesa. Ključni razlog zašto udar na Ina Commerce nije uspio, osim same ekonomske važnosti tvrtke, svakako je bila i činjenica da je ta tvrtka gajila iznimno čvrste veze s tadašnjim vrhom hrvatske Komunističke partije. Ina Commerce tada je u javnosti bio poznat i kao \"tvrtka sinova poznatih očeva\", a ti očevi uglavnom su bili visoki politički i vojni dužnosnici. Najpoznatiji zaposlenik Ina Commercea svakako je bio Mišo Broz, sin Josipa Broza Tita, no tvrtka je vrvjela poznatim prezimenima.
Posao kao stvar prestiža
Osim već spomenutog Špiljka, među ostalima u Ina Commerceu radila je i Jadranka Krajačić, kći Ivana Krajačića Steve, Nevenka Baras, nećakinja Jovanke Broz, sin generala Branka Mamule, a sin srpskog političara Petra Stambolića u Ina Commerceu zaposlio se nakon što je dobio otkaz u Genexu. Već iz toga može se zaključiti da je posao u Ina Commerceu sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća bio stvar prestiža. Model zapošljavanja bio je takav da su druge radne organizacije u SOUR-u Ina svoje kvalitetne i/ili zaslužne kadrove slale u Ina Commerce, a oni bi nakon nekoliko godina rada u Zagrebu dobili priliku nekoliko godina raditi u jednoj od Interina, tvrtkinih stranih predstavništva. Golem interes za rad u Ininim inozemnim predstavništvima ne treba posebno obrazlagati.
Osim iznimno visokih primanja, Inini zaposlenici u inozemstvu imali su pravo na edukaciju na vrhunskim stranim institucijama. Po tom modelu u Ina Commerce su iz kutinske Petrokemije stigli njezin nekadašnji direktor Josip Jagušt i mladi referent po imenu Andrija Kojaković. Obojica su karijeru nastavila u Londonu, a Kojaković je po uspostavi samostalne Hrvatske karijeru nastavio u diplomaciji. Sredinom 90-ih vratio se u Zagreb na poziciju generalnog direktora Ine te ubrzo potpisao odluku o rasformiranju Ina Commercea.
Tom odlukom tvrtka je formalno prestala postojati, ali i nastavila život kroz desetke svojih bivših djelatnika koji su zauzeli visoke pozicije u gospodarsko-političkim strukturama novostvorene Republike Hrvatske. Neki od njih poput Davora Šterna poslovnu karijeru nastavit će na političkoj sceni, a neki, među kojima su najpoznatiji Jasminko Umićević i Vedran Perše, i dandanas vrlo se uspješno bave međunarodnim naftnim biznisom. Zlatno doba Ine prekinuo je Domovinski rat, a Ina će se pokazati najmoćnijim oružjem koje je mlada hrvatska država imala u svojim rukama.
>> Borba za silan novac koji se slijevao u Inu
