Jadrankamen, Uzor, Monter... samo su neke od tvrtki uz čije se ime kao najomraženija osoba i krivac za njihovu propast spominje Bruno Orešar, još jedan u nizu hrvatskih tajkuna koji su se obogatili u pretvorbi i privatizaciji 90-ih, a danas grcaju u dugovima. S Orešarom razgovaramo o tome koja je njegova uloga u tome, o stečajevima, radničkim prosvjedima, je li poput Zagorca bio povlašteni klijent Hypo banke...
Kako je moguće biznisom s bračkim mramorom upasti u velike probleme? Nije li on trebao biti zlatna koka?
Nikad Jadrankamen nije bio zlatna koka, nego izrazito niskoprofitabilna tvrtka. Od trenutka kada sam postao dioničar, prije više od 15 godina kad se pontonskim mostom dolazilo u Dalmaciju bez struje, a najvećim dijelom sam dionice stekao otkupom od 600-tinjak malih dioničara plaćajući najveću cijenu dionice tada za jednu dalmatinsku firmu, zatekao sam tehnološki najnazadniju tvrtku u svojoj branši. U prvih pet godina ona je modernizirana, zaposlilo se novih 150 lokalnih stanovnika, ali je unatoč tome profit bio samo 2 posto u odnosu na ukupne prihode. Svih 15 godina dok sam bio u NO-u, tvrtka je uredno poslovala, podmirivala sve svoje obveze. Do početka krize prije tri godine prihod je rastao od 40 na više od 100 milijuna kuna. Tvrtka nije smjela trošiti više od 20 posto prihoda na plaće, a trošila je 30 posto svih tih godina. Važno je spomenuti da sam ja dioničar otprilike 21 posto ukupnog kapitala. Nakon što se prihod tvrtke prepolovio na 50 mil. kuna, ali su plaće i dalje bile 30 milijuna, NO je naložio upravi da provede program restrukturiranja. Plan restrukturiranja napravio je KPMG Croatia. Odobrili su ga svi vjerovnici, uprava i NO, ali ne i sindikat kojemu je upravo tada na čelo došao Tonči Drpić. Zbog neprovođenja programa restrukturiranja, posljednje tri godine Jadrankamen je iz osnovne djelatnosti gubio 20-ak milijuna kuna godišnje. Tvrtka se zaduživala isključivo s ciljem isplate plaća koje nikada nisu bile uprihođene.
Zašto onda radnici traže vašu glavu?
Moj linč započeo je prije godinu dana kada više nisam mogao osiguravati kredite za isplate plaća koje Jadrankamen nije mogao zaraditi. Pogledajte ozbiljnije tvrtke koje su doživjele sličan pad prihoda, poput Cemexa, a pogledajte Jadrankamen. U posljednjih godinu dana, od kojih je 50 dana Jadrankamen proveo u štrajku, svaki peti zaposlenik bio je na bolovanju svaki dan, a društvo je radilo samo 150 dana. Ponašanje sindikata Jadrankamena pokazuje da su oni apsolutno iznad svih hrvatskih zakona. Oni su u posljednje dvije godine namjerno upropastili tvrtku što se nisu libili ni javno priznati. Kad više nije znao kako bi što prije uništio tvrtku, sindikat je početkom prosinca započeo štrajk iako u tom trenutku nije bilo neisplaćenih plaća te namjerno uvodeći zabranu rada i neisporuku robe doveo tvrtku u nelikvidnost, a time i tri mjeseca poslije u stečaj. Jasno mi je da će javnost u situaciji kada stotine ljudi svakodnevno gube posao stati na stranu radnika, no Jadrankamen je jedinstven slučaj. Nigdje drugdje nisam primijetio da sindikat namjerno uništava firmu i da članovi sindikata žele osnovati svoju privatnu tvrtku, preuzeti koncesije, prisvojiti tuđe strojeve, sirovinu i gotove zalihe. Nigdje sindikat ne zabranjuje HEP-u isključenje električne energije i otvoreno poziva policiju na sukob te u potpunosti ignorira Ustav i sve zakone naše države. Oni ne priznaju ni stečajnog upravitelja ni sudove – nikoga.
Dojam je da se iz Jadrankamena izvlačio veliki novac da bi ga se dovelo u ovako nezavidnu situaciju?
Smatram da je iz svega navedenog svakome tko ima imalo ekonomskog znanja jasno tko je uništio tvrtku. Jedini novac koji sam ja 'izvukao' iz Jadrankamena bila je dividenda iz 1997. od 300 tisuća DEM na uloženih 6 milijuna DEM. Dobit je svih ostalih godina bila reinvestirana – ukupno oko 20 milijuna kuna koje su mogle biti isplaćene dioničarima, no bile su uložene u Jadrankamen.
Zašto ne napustite Jadrankamen? Očito je da vas radnici više ne žele ni vidjeti.
Napustio sam ga prije više od godinu dana nakon što me fizički napao jedan sindikalist. Došao sam zamoliti djelatnike da ne štrajkaju u trenutku kada im je plaća kasnila 15 dana. Osim što su fizički napali mene, napali su i dvojicu predsjednika uprave te desetke ljudi iz rukovodećeg kadra. Drpić je kao predstavnik sindikata štrajkovima prisilio NO da zamijeni dvije uprave, nakon čega je sindikat otvoreno preuzeo vlast u tvrtki. Odlaskom tvrtke u stečaj ja sam izgubio sve što sam u tu tvrtku uložio. Drpić se neće zaustaviti dok u potpunosti ne uništi Jadrankamen i za sve je institucije pravne države očito nedodirljiv.
Koliko ukupno dugujete radnicima u svim svojim tvrtkama?
Ni u jednoj tvrtki nijednom radniku ne dugujem ništa. Imam dioničke udjele u nekim tvrtkama, ali ni u jednoj od njih nisam većinski vlasnik pa ih ne mogu ni nazvati svojima. Ni u jednoj nisam ni član uprave pa ne mogu biti odgovoran ni za njihovo poslovanje. Kao i svakom drugom dioničaru stalo mi je da tvrtke u kojima imam udjele dobro posluju, ali na to u ovakvim otežanim uvjetima poslovanja nikako ne mogu utjecati.
Odnosi li se to i na tvrtke Monter Split i Monter Projekt, čiji radnici također prosvjeduju i traže devet neisplaćenih plaća, a četiri im godine nisu uplaćivani ni doprinosi? Tvrdi se da su one u vašem vlasništvu.
– S tim tvrtkama nemam nikakve vlasničke veze, što se može provjeriti i u sudskim registrima. Razlog zašto me vežu uz njih vjerojatno je taj što sam u prošlosti imao dionice tih tvrtki i što smo radili zajedno nekoliko projekata koji su, nažalost, dijelom ostali nenaplaćeni, te sam se u duhu dobre zajedničke suradnje u nekoliko navrata angažirao u pronalasku poslova za njihovo daljnje poslovanje. Pomagao sam i u isplati plaća, ali sam očito pogriješio. Nova sindikalna povjerenica odlučila je ići putem kolega iz Uzora i Jadrankamena i iskoristiti animozitet koji se u medijima prema meni stvorio.
U javnosti se čuje da ste kao i general Zagorac bili povlašteni klijent Hypo banke. Kako to tumačite? Navodno austrijske istražitelje zanima vaš odnos s Hypo bankom?
Ni na koji način nikada nisam bio povlašteni klijent Hypo banke. Također nikada sa mnom nije kontaktirao nijedan austrijski istražitelj.
Što je s projektom Hoteli Novi? Za taj projekt dobili ste veliki novac od Hypo banke. Je li sve to propalo?
Hoteli Novi jedini je projekt koji mene povezuje s Hypo bankom, no u taj posao smo ušli s Hypo bankom kao partnerom, a sve je završilo na način da je Hypo banka zaustavila financiranje i onemogućila povrat kredita. Važno je napomenuti da je Hypo banka u projekt uložila otprilike isti iznos novca kao i svi drugi privatni kreditori i sadašnji vjerovnici. U posljednje dvije godine otkada je austrijska država postala vlasnikom Hypo banke ne postoji nikakva komunikacija između tvrtke i banke, osim što su najviši predstavnici banke boravili pod lažnim imenima u resortu.
Strategija Hypo banke sastoji se u tome da žele kroz stečaj prisvojiti dvostruko veću vrijednost od svojeg stvarnog uloga i time oštetiti vjerovnike Hotela Novi, tj. 400 hrvatskih tvrtki koje su sudjelovale u gradnji resorta, u čemu imaju i nesebičnu pomoć gradonačelnika Olega Butkovića.
Što je s Uzorom?
Uzor je prije godinu dana otišao u stečaj. U njemu nisam imao nijednu dionicu, iako se u javnosti stvarao dojam da sam ja vlasnik i osobno odgovoran za propast tvrtke. Ni s poslovanjem te tvrtke nisam imao nikakve veze. Jedino sam bio član NO-a te sam se uključio u trenutku kada je tvrtka zašla u goleme probleme i kada sam pokušao spasiti barem 50 posto radnih mjesta, što je sindikalna povjerenica rezolutno odbacila.
Mislite li i dalje kako ne bi bilo hajke protiv vas da niste igrali tenis s Tuđmanom?
Ne znam. Sigurno je jedno – otkad sam prvi put odigrao tenis s Tuđmanom, uz moje ime uvijek je stajala sintagma "teniski partner Franje Tuđmana". Na taj sam način postao svojevrsna vreća za napucavanje medijima, sindikatima i drugima.
Koliko vam je biznisa do sada propalo? Prozivaju vas i da ste namjerno upropastili svoje tvrtke?
Ono što je jedino i očito propalo jest moja prva investicija – Jadrankamen. No već dulje vrijeme na snazi je koordinirani plan Ljiljane Šućur, predstavnice sindikata Uzora, Tončija Drpića i gradonačelnika Novog Vinodolskog Olega Butkovića da odvedu u stečaj sve tvrtke povezane sa mnom. To se nisu libili ni javno priznati.
Moram priznati da mi je smiješna činjenica da netko namjerno želi upropastiti svoju tvrtku, međutim apsolutno razumijem medije i jasno mi je da im je interesantnije prenositi riječi pripita sindikalista nego istinite izjave stvarnih zastupnika tvrtke. Pa ja sam osobno svih ovih godina bio jamac za sve investicijske kredite Jadrankamena u iznosu većem od 20 mil. eura. Zar bi mi bilo u interesu da tvrtka propadne?
Nitko nije kriv. Vec samo radnici. tj. NEradnici. Tako je Bruno. Živio Bruno.