Kada bi Ina bila tek obična kompanija, onda bi i svi događaji koji se oko nje trenutno zbivaju bili jednostavni. Jer, kompanije se rađaju i umiru, dižu se i padaju, mijenjaju vlasnike, djelatnosti, imena i čelnike. No, od dana kad je osnovana Ina je uvijek bila više od kompanije. Ina će sljedeće godine proslaviti 50. obljetnicu postojanja, a u tom periodu iz socijalističkog radnog kombinata izrasla je u međunarodnu korporaciju i neformalno ministarstvo ugljikovodika, samo da bi potom opet bila smanjena na mjeru podružnice druge, strane kompanije. Mijenjali su se sistemi, države, političke elite i geopolitički odnosi, no sve to, uključujući i Domovinski rat Ina je preživjela, ponajviše zahvaljujući svom najvećem resursu – ljudima. Utoliko, priča o prvih pola stoljeća hrvatske nacionalne naftne kompanije, priča je o tim ljudima, tisućama znanih i neznanih junaka na čijem je znanju i radu izgrađena najveća tvrtka koju je Hrvatska ikad imala.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija sastojala se od šest saveznih republika, dviju autonomnih pokrajina i još jedne – neformalne republike. Doduše, tu sedmu jugoslavensku republiku službena povijest ne bilježi, njezine se zastave nisu vijorile ispred zgrade savezne skupštine na beogradskom Bulevaru revolucije, a zbog njezina se teritorija nije ratovalo nakon raspada bivše države, možda zato što teritorija nije ni imala. Pa ipak, njezinu veličinu nitko nije sporio, a i simpatizeri i protivnici tepali su joj istim epitetom – “država u državi”. Upravo to, tijekom prvih četrdeset godina svog postojanja, bila je Ina - Industrija nafte, a možda bi bila i puno više od toga da je rasla u nekom drugom okruženju.
Kriminal i najniže strasti
No, Ina je često bila prevelika za Jugoslaviju, a onda se pokazala i prevelikom za Hrvatsku. Utoliko, priča o Ini u dobroj je mjeri i priča o povijesti ovih prostora, priča o golemim poslovnim uspjesima, veličanstvenim ljudskim dostignućima, trijumfu znanja i odlučnosti, jednako kao i katastrofalnim promašajima, najnižim strastima, kriminalu i političkom sljepilu. A ta veza Ine i politike zapravo je bila jedina konstanta njezina postojanja od osnivanja 1964. godine do danas, pa je stoga povijest Ine ustvari i dobro mjerilo uspješnosti političkih elita koje su njome uvijek, izravno ili neizravno, upravljale. Dapače, i sam čin njezina osnivanja bio je posljedica političkih previranja. Naime, od uspostave SFRJ pitanje rudarstva te naftnog gospodarstva, ponajviše podjele prihoda prikupljenih tom djelatnošću, bilo je predmet oštrih sukoba. Veći dio jugoslavenske naftne i plinske industrije bio je koncentriran u Hrvatskoj gdje je, osim industrijskih postrojenja u Sisku i Rijeci, postojala i duga tradicija istraživanja i proizvodnje nafte.
No, predstavnici drugih republika tražili su da se naftna djelatnost konsolidira na saveznoj razini, pod upravom saveznih ministarstava smještenih u Beogradu. Prvo ministarstvo rudarstva osnovano je već 1945. godine, a nedugo zatim i Jugoslavenski kombinat za naftu i plin koji je, kompromisno, smješten u Zagrebu. Ipak, već 1947. godine sve rafinerije i naftna polja kao samostalne kompanije stavljene su pod izravnu kontrolu saveznog ministarstva u Beogradu. Srećom, takav se model upravljanja pokazao potpuno neučinkovitim, planovi proizvodnje višestruko su podbacili, a nakon zaoštrenja odnosa sa Sovjetskim Savezom zemlji je prijetila nestašica nafte. Zbog toga je 1951. donesena odluka da se industrija decentralizira, a upravljanje ponovno prepusti republikama. Hrvatska naftna industrija bila je u lošem stanju, starija nalazišta već su bila pri iscrpljenju, a istraživanje novih odvijalo se sporim tempom. U značajnoj mjeri bila je to posljedica rata, ali i brojnih političkih opstrukcija u istraživanju pred njegov početak. Najpoznatiji takav slučaj bio je ugovor o istraživanju 58 tisuća četvornih kilometara područja Posavine i Podunavlja koji je još 1938. godine trebao početi izvoditi američki Standard Oil, inače najveća naftna kompanija na svijetu. Ugovor je već bio dogovoren, no na kraju je propao jer ga nije želio potpisati tadašnji jugoslavenski premijer Milan Stojadinović iz Srpske radikalne stranke. Zbog takvog slabog razvoja, u razdoblju nakon rata ukupna proizvodnja nafte u Hrvatskoj bila je koncentrirana na tek nekoliko lokacija, a najveći dio proizvodnje moslavačkog polja Gojlo, koje su Nijemci pokrenuli 1941. godine. Osim proizvodnje, ni rafinerije nisu bile u boljem stanju. Riječka rafinerija osnovana je 1882. godine, a iako je prvih deset godina svog postojanja bila je najveća u Europi, do 50-ih godina već je zahtijevala tehnološku obnovu te preseljenje iz riječke Mlake na lokaciju izvan grada.
Sisačka rafinerija, pak, razvila se iz nekadašnjeg skladišta anglo-nizozomske kompanije Shell, no u ratu je pretrpjela teška oštećenja. Utoliko, vrlo brzo nakon što je upravljanje naftnom industrijom vraćeno na republičku razinu, pokrenut je novi ciklus razvoja. Već 1952. osnovan je Naftaplin, kao središnja tvrtka za istraživanje, razvoj i proizvodnju nafte, dok su rafinerije nastavile poslovati zasebno. Tijekom idućih deset godina napravljen je značajan napredak. U proizvodnju je pušteno niz novih naftnih i plinskih polja, sisačka je rafinerija obnovljena te je u pogon pušten plinovod Stružec – Sisak koji je rafineriji omogućio da počne prerađivati domaću naftu. U Rijeci, pak, započeti su radovi na gradnji novog postrojenja na Urinju, ukupnog preradbenog kapaciteta tada i sada nezamislivih osam milijuna tona nafte. Na kraju, obavljene su pripreme za gradnju nove rafinerije u Zagrebu, koja će uslijediti nekoliko godina kasnije. Taj razvoj, dakako, nije prošao nezabilježeno u Beogradu, pa je 1963. godine tamošnja partijska struja, predvođena ministrom privrede Svetozarom Vukmanovićem Tempom, počela zagovarati ponovnu centralizaciju svih republičkih naftnih poduzeća u zajedničku tvrtku pod nazivom Jugonafta sa sjedištem u Beogradu. Kako je nedavno ispričao nekadašnji čelni čovjek Ine i predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske Petar Fleković, taj plan propao je zbog oštrog protivljenja hrvatskog političkog vrha.
Hrvatska se usprotivila
– U tadašnjem rukovodstvu Hrvatske smatralo se da se ne smije sve centralizirati i da Hrvatska mora imati vlastitu naftnu organizaciju. Kako je ideja o centralizaciji i zajedničkoj tvrtki propala zbog protivljenja Hrvatske, Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća, kako se zvala vlada, i tadašnji predsjednik Privredne komore Hrvatske Ivan Buković odlučili su povezati Naftaplin, koji se bavio vađenjem nafte, nekoliko Petrola koji su se bavili distribucijom naftnih proizvoda te rafinerije u Sisku i Rijeci u jedan organizacijski sustav. I tako je 1. siječnja 1964.godine osnovana Industrija nafte Ina – priča Fleković. Iz tog nukleusa u dvadeset godina Ina je narasla na kompaniju koja je godišnje proizvodila nešto više od pet, a prerađivala malo manje od deset milijuna tona nafte. Za usporedbu, današnja proizvodnja je oko pola milijuna tona, a prerada manja od četiri milijuna.
No, na svom vrhuncu krajem ‘80-ih godina Ina je imala 1350 bušotina, razvijenu petrokemijsku proizvodnju u Kutini, Zagrebu i Omišlju, plinska i naftna skladišta, naftovode i plinovode. Ukupno je zapošljavala 34 tisuće zaposlenih (cijela današnja populacija Šibenika), koji su primali dvostruko veće plaće od tadašnjeg nacionalnog prosjeka. Nadalje, Ina je radila u četrdesetak stranih država, kao jedna od rijetkih kompanija iz istočnog bloka ulazila u zajedničke projekte s američkim kompanijama, a kod kuće ulagala u gradnju hotela, stambenih zgrada, ACI marina, prometne infrastrukture, imala jedan od najvećih inženjerskih biroa u državi te najveću turističku agenciju. Taj golemi konglomerat izrastao je iz dalekovidne odluke o osnivanju republičke naftne kompanije, no uz osnivanje vezana je i jedna velika nepravda koja do danas nije riješena. Naime, gotovo cjelokupna imovina iz koje je sagrađena Ina bila je nacionalizirana tijekom Drugog svjetskog rata.
Dolaskom demokracije, nasljednici su, poput stotina drugih hrvatskih građana, podnijeli zahtjev za povrat oduzete imovine, no bezuspješno. Iako se u javnosti nagađalo kako bi moglo biti i stotinjak takvih zahtjeva, zasad su u javnosti poznata tri – obitelji Sopianac, kojoj je oduzeta rafinerija Olex u Svetoj Klari pokraj Zagreba, obitelji Mayer, koji su bili vlasnici Jugoslavenskog Shella, odnosno današnje sisačke rafinerije, te obitelji Ivanović, u čijem je vlasništvu bila rafinerija Ipoil u Osijeku. Nijedan od tih sporova dosad nije došao ni blizu rješenju, dapače, nasljednici su suočeni s bizarnim situacijama, poput Marka Ivanovića koji je nedavno osječkim gradskim vlastima morao uplatiti 8 tisuća kuna duga rafinerije iz 1940. godine, jer bi mu u suprotnom zahtjev za povrat bio odbijen.
Utjeha nasljednicima
Ivanović i drugi nasljednici zasad se tek mogu tješiti kako je imovina koja je uzeta njihovim obiteljima ipak kvalitetno iskorištena. Stvaranjem Ine u Hrvatskoj je stvoren i nukleus stručnog znanja zahvaljujući kojemu naftno rudarstvo i industrija žive i dandanas. Također, stvorena je i struktura koja će mnogo godina kasnije biti jedan od temelja hrvatske borbe za neovisnost i uspostave samostalne države. Usprkos političkoj sjeni koja ju je kontinuirano pratila, te činjenici da je poslovala na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, neosporno je da je Ina oduvijek bila hrvatska tvrtka, a njezini čelnici pokušavali štititi hrvatske interese. Dokaza o tome ima mnogo, iako nisu uvijek bili javno dostupni. Posljednje i najzanimljivije javnost će doznati tek 2009. godine, i to nakon što je jedan mladi američki obavještajni analitičar po imenu Bradley Manning odlučio na portalu Wikileaks objaviti nekoliko stotina tisuća prethodno tajnih poruka američkih diplomata.
>>Inu prodali za 1,2 milijarde eura, sada bi je platili 3
