Kada bi Ina bila tek obična kompanija, sve ono što se trenutačno oko nje zbiva bilo bi jednostavno. Jer kompanije se rađaju i umiru, dižu se i padaju, mijenjaju vlasnike, djelatnosti, imena i čelnike. No od dana kad je osnovana, Ina je uvijek bila više od kompanije. Sljedeće godine proslavit će 50. obljetnicu postojanja, a u tom razdoblju iz socijalističkog radnog kombinata izrasla je u međunarodnu korporaciju i neformalno ministarstvo ugljikovodika, a potom opet bila smanjena na mjeru podružnice druge, strane kompanije. Mijenjali su se sistemi, države, političke elite i geopolitički odnosi, no sve to, uključujući i Domovinski rat, Ina je preživjela, ponajviše zahvaljujući svom najvećem resursu – ljudima. Utoliko, priča o prvih pola stoljeća hrvatske nacionalne naftne kompanije priča je o tim ljudima, tisućama znanih i neznanih junaka na čijem je znanju i radu izgrađena najveća tvrtka koju je Hrvatska ikad imala.
Sve da Ina i njezini zaposlenici nisu imali nikakvu ulogu u hrvatskoj borbi za neovisnost, Ina bi u povijest bila upisana temeljem činjenice da je upravo u podrumu Naftaplinove upravne zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu 8. listopada 1991. održano zasjedanje Hrvatskog sabora na kojem je obznanjen prekid svih veza sa SFRJ. No uloga Ine u Domovinskom ratu bila je epskih razmjera, a kompanija je platila velik danak hrvatskoj neovisnosti. Domovinski rat može se smatrati i prekretnicom u Ininoj povijesti, nakon koje tvrtka više nikad nije dosegla svoje nekadašnje vrhunce. Te 1990., kad su prvi balvani na hrvatskim cestama nagovještavali otvoreni rat, Ina je 17. godinu zaredom držala titulu najveće hrvatske kompanije. Te godine proizvedeno je milijun tona nafte, 400.000 tona kondenzata, a iz Angole dobiveno je oko 200.000 tona nafte. Proizvedeno je 2,7 mlrd. prostornih metara plina. Rafinerije su preradile 6,8 milijuna tona nafte, od čega je na stranom tržištu završilo 750.000 tona. Petrokemija Kutina proizvela je 1,2 milijuna tona gnojiva, a organska petrokemija oko 300.000 tona. Vanjskotrgovinska razmjena iznosila je 1,1 mlrd. dolara, od čega se na uvoz odnosilo 896 milijuna. Tvrtka je zapošljavala 36 tisuća radnika. Već 1991. od 34 naftna polja radila su tek njih 22, a dnevna proizvodnja nafte pala je sa 4800 na 2800 tona. Sredinom rujna te godine raketirano je polje Žutica, pa je prvi put u povijesti prestalo s radom, a nakon napada na Rafineriju Sisak početkom listopada, prvi put Naftaplin je morao zaustaviti proizvodnju. Okupacijom istočne Slavonije, Ina je ostala i bez svoja tri velika naftonosna polja – Đeletovaca, Privlake i Ilače – a do 1996. i mirne reintegracije, iz tih nalazišta iscrpljeno je nafte i plina u vrijednosti 100 milijuna dolara. Ipak, za razliku od tih polja, Ina do danas nije uspjela vratiti golemu imovinu koju je posjedovala u drugim republikama. Samo u Srbiji to je bilo stotinjak benzinskih postaja, naftna skladišta i poslovni prostori koje je tamošnja vlada na koncu prodala ruskoj kompaniji Lukoil, a Inin zahtjev za povrat imovine do danas se nije pomaknuo s mjesta. Na koncu, ali i najvažnije, od 36.000 zaposlenih, 6500 završilo je u postrojbama Hrvatske vojske, u ratu je poginulo 100 djelatnika Ine, a 360 ih je teško stradalo. No, bilo bi pogrešno zaključiti kako je tvrtka u ratnim godinama pokleknula. Upravo suprotno, Ina je i tada u svojoj osnovnoj djelatnosti funkcionirala. Fascinantna je činjenica da za trajanja Domovinskog rata – pa čak ni u trenucima kad je pod okupacijom bilo 26 posto državnog teritorija – Hrvatska nije bila suočena s nestašicom nafte. No, osim nabave nafte, u najtežim trenucima rata Ina je preko svojih podružnica u inozemstvu preuzela i zadaće nabave cijelog niza drugih strateški važnih proizvoda, pa čak i oružja. Zasluge za to snose svi inaši, pa i tadašnje vodstvo kompanije, koje je izmijenjeno vrlo brzo nakon proglašenja neovisnosti. Prvi generalni direktor Ine u samostalnoj Hrvatsko bio je Nikica Valentić. Valentić u to vrijeme nije uživao potpuno povjerenje predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a. Jasno je i zašto. Na prvim demokratskim izborima Valentić je bio kandidat Koalicije narodnog sporazuma Savke Dabčević-Kučar, a u HDZ se učlanio tek nakon što je postao čelni čovjek Ine.
Tržišni iskorak
Da bi ipak bio pod kontrolom, uz Valentića u Upravni odbor Ine imenovan je i Ivo Kuštrak, inače otac poznatog hrvatskog gospodarstvenika Damira Kuštraka, ali i bliski prijatelj tadašnjeg premijera J. Manolića. Navodno, upravo je Kuštrak bio osoba koja je uručila odluku o smjeni dugogodišnjem direktoru Naftaplina Mavri Popijaču. Valentiću se mora odati priznanje što se tijekom dvije godine na čelu kompanije odupro jakim težnjama da se pojedini dijelovi privatiziraju. No odlaskom Valentića u Vladu, a dolaskom Franje Gregurića na čelo Ine, i ta se politika promijenila. Vrlo brzo počinje se provoditi politika izdvajanja pojedinih djelatnosti iz kompanije. Još 1993. Petrokemija iz Kutine, zagrebački Ina-OKI i omišaljska Dina organizirani su kao samostalne tvrtke, a koju godinu kasnije iz Ina Naftaplina izdvojen je sektor tehnoloških servisa u novu tvrtku po imenu Crosco. Loše odluke o izdvajanju petrokemijskog biznisa iz Ine na naplatu će doći desetljeće i pol kasnije. Dina i Ina-OKI, konsolidirani u Dioki holdingu, nove vlasnike dobili su putem kuponske privatizacije, da bi na kraju završili u rukama petrokemijskog trgovca i svog dugogodišnjeg partnera Roberta Ježića, a koju godinu kasnije zbog nedostatka sirovine zapali su u poslovne probleme iz kojih do danas nisu našli izlaza. Sredina ‘90-ih uvelike je bilo razdoblje sanacije ratnih šteta i stabilizacije kompanije, a cijeli niz sporednih djelatnosti, poput turizma, ugašen je. Ipak, 1996. potpisan je ugovor o zajedničkoj eksploataciji sjevernojadranskih polja s talijanskim Agipom. Ulazeći u zadnju trećinu desetljeća, Inino poslovanje bilo je stabilizirano, a dolaskom nove uprave, na čelu s bivšim ministrom gospodarstva Davorom Šternom, stvoreni su uvjeti za tržišni iskorak. Nova Inina uprava u kratkom je vremenu reorganizirala sustav u tvrtki, izrađen je plan modernizacije maloprodajne mreže i rafinerija, a u sektoru istraživanja i razvoja sklopljen je vjerojatno najbolji posao u povijesti kompanije.
Podružnica strane kompanije
U ljeto te godine, Ina je za 18,5 milijuna dolara kupila sibirsko naftno polje Bijele noći. Procijenjene rezerve na polju tada su iznosile oko 64 milijuna barela nafte, vrijednosti od 214 milijuna dolara. Razlog tako niske otkupne cijene bio je trenutak u kojem se posao sklapao. Rusiju je pogodila teška financijska kriza. U takvim okolnostima rasla je i nesnošljivost ruske javnosti prema stranim kompanijama, a mnoge od njih te dvije okolnosti natjerale su na povlačenje. Ina je po bagatelnoj cijeni došla do polja na kojem se i danas proizvodi oko milijun barela nafte godišnje. Kompanija je bila spremna za novi iskorak, no kao i mnogo puta u njezinoj povijesti, prepriječila joj se politika. Već 1999. hrvatsko gospodarstvo bilo je u teškom stanju, a HDZ-ova vlast na izdisaju. Pokušavajući spriječiti pad popularnosti, vlada Zlatka Mateše, inače još jednog bivšeg inaša, 18 puta zaredom odbila je zahtjev Ine za povećanje cijena goriva zbog rasta cijena nafte na svjetskom tržištu. Ina je akumulirala stotine milijuna kuna gubitaka, a takvo će stanje dočekati i novu koalicijsku vladu Ivice Račana. Ipak, rijetki su tada mogli prognozirati da će kraj prvog desetljeća Ina dočekati kao podružnica jedne strane kompanije.
>> Beogradski žestok udar na Ina Commerce
