Richard C. Koo, glavni ekonomist japanskog Instituta Nomura Research, zastupa tezu da je trenutačna kriza tzv. recesija bilance; odlikuje ju velika likvidnost, niske kamate i privatni sektor koji ne posuđuje novac. To produbljuje krizu, no vlada bi trebala biti ta koja će novac izvući iz banaka i kroz ulaganje pokrenuti gospodarstvo. Barem je takav recept uspio u Japanu, gdje je na vrijeme shvaćeno da je riječ o drukčijoj krizi. U SAD-u i Velikoj Britaniji također su shvatili, no Europa još ne prihvaća stvarnost.
Smanjuju zaduženost
Zašto današnju krizu nazivate “recesijom bilance”?
Takva je kriza specifična nakon pucanja balona. U takvoj situaciji, kolapsa bogatstva i tereta duga, privatni sektor pojačano smanjuje svoju zaduženost. Isto se događa i s domaćinstvima, koja također, unatoč jakoj likvidnosti i niskim kamatnim stopama, ne ulaze u kredite i gospodarstvo se ne oporavlja. Takav fenomen započeo je u Japanu, nastavio se u SAD-u, Velikoj Britaniji, pa onda i Europi.
Vlada poticala trošenje
Japanska je vlada odigrala veliku ulogu u rješavanju tog problema...
Da, iako se govori da uloga države mora biti manja i da je privatni sektor taj koji gura gospodarstvo. Nakon što je balon puknuo u Japanu, privatni sektor prvi je osjetio recesiju bilance i prestao se zaduživati. Jednako su se počeli ponašati i građani, jer nisu znali u kojem će smjeru ići nacionalno gospodarstvo. Zato je ulogu preuzela vlada forsirajući potrošnju pa je nakon 1990. krenula u razne projekte i upravljala ekonomijom tako da spriječi veći kolaps. Poticali su i ljude da troše, ponekad čak tako što su stvarali psihozu da će cijene rasti. Da je plan uspio, u počecima nije bilo poznato, tek se naknadno, kroz rast BDP-a, uvidjelo da je rezultat dobar.
Europa sada ima tu vrstu krize, no fiskalne mjere, poput onih u Japanu ili SAD-u, nisu moguće...
Kriza je slična, balon je rastao, a zatim je došlo do praska, nakon čega se privatni sektor našao u recesiji bilance. No, u Europi ova kriza nije bila prepoznata kao drukčija u odnosu na dotadašnje. Kad imate recesiju bilance koja se ponavlja svakih 70 do 80 godina, onda morate razmišljati drukčije prije nego što nešto poduzmete. Vjerujem da Europa ide u pogrešnu smjeru, koristeći uobičajene mjere za rješavanje krize, umjesto onih koji su potrebne za ovu vrstu recesije.
Banke ne smiju otići
Predavanja o recesiji bilance držite u Europi, najviše u Njemačkoj. Kako je prihvaćena vaša teorija?
Kad su me pozvali, pitali su za prijedloge, da se vidi što se radi krivo. Ipak, moja predavanja nisu imala velik utjecaj, trebat će vremena da se shvati kako je riječ o drukčijoj krizi. Njihovo razmišljanje krenulo je od stajališta da druge zemlje ne rade dovoljno i uživaju, dok Nijemci rade vrlo, vrlo teško. No, činjenica je da se njemačka ekonomija srušila prije deset godina, i u to vrijeme europski problem je bio problem Njemačke, a ne Portugala ili Španjolske. A nije na vrijeme shvaćeno da je započela recesija bilance. Pa iako je novca bilo, kriza se širila, a ostale zemlje koje nemaju tržišnu konkurentnost poput Njemačke osjećaju posljedice. U stvari, siromašne zemlje su bile žrtve u spašavanju njemačkog gospodarstva.
I investitori vide Njemačku kao sigurno utočište. Pa je dodatno loše što, primjerice, španjolski investitori više ulažu u njemačke obveznice nego u domaće?
Problem ulaganja u njemačke obveznice muči eurozonu, a taj problem nemaju SAD ili Japan. To bi trebalo riješiti smanjenjem rizika za kupnju domaćih obveznica.
Europu muči i problem bankarskog sektora...
I Amerika je 1982. imala isti problem i tada sam sudjelovao u njegovu rješavanju. Došlo je do praska u Meksiku, Venezueli, Brazilu... Velik broj američkih banaka otišao je u stečaj. No učinili smo tada sve, zakonito, protuzakonito... kako bismo problem riješili. Jer da je jedna banka odlučila otići iz Meksika, učinile bi to i druge, i zemlja bi bila mrtva. Paul Valcker, tadašnji šef FED-a, čvrsto je zabranio bilo kojoj banci da izađe s tržišta. Bojim se zbog onoga što će se dogoditi na europskom tržištu, vi nemate Paula Valckera, nego različite poruke ministara iz nekoliko zemalja.
>> Sve slabija podrška EU, tek 45 % Europljana je podupire
