Kada bi Ina bila tek obična kompanija, sve ono što se trenutačno oko nje zbiva bilo bi jednostavno. Jer kompanije se rađaju i umiru, dižu se i padaju, mijenjaju vlasnike, djelatnosti, imena i čelnike. No od dana kad je osnovana, Ina je uvijek bila više od kompanije. Sljedeće godine proslavit će 50. obljetnicu postojanja, a u tom razdoblju iz socijalističkog radnog kombinata izrasla je u međunarodnu korporaciju i neformalno ministarstvo ugljikovodika, a potom opet bila smanjena na mjeru podružnice druge, strane kompanije. Mijenjali su se sistemi, države, političke elite i geopolitički odnosi, no sve to, uključujući i Domovinski rat, Ina je preživjela ponajviše zahvaljujući svom najvećem resursu – ljudima. Utoliko, priča o prvih pola stoljeća hrvatske nacionalne naftne kompanije priča je o tim ljudima, tisućama znanih i neznanih junaka na čijem je znanju i radu izgrađena najveća tvrtka koju je Hrvatska ikad imala.
Tek krajem 90-ih Ina se uspjela oporaviti od teških posljedica Domovinskog rata i gubitka svoje imovine u ostalim jugoslavenskim republikama. Stabiliziranog poslovanja, s jasnim planovima daljnjeg razvoja, kompanija je bila spremna za novi iskorak, no tadašnja uprava procijenila je kako je to nemoguće postići bez pomoći jakog strateškog partnera. Bilo je više razloga za takvo promišljanje. Prvo, puno desetljeće prošlo je od Ininih zlatnih dana, a kako je u međuvremenu pao Berlinski zid, a nekadašnje istočnoeuropske komunističke države demokratizirale se i otvorile Zapadu, brojne tamošnje kompanije, nekoć tehnološki i financijski inferiorne Ini, postale su joj regionalni konkurenti. Da bude gore, zbog tadašnje političke situacije u Hrvatskoj i ‘tihih sankcija’ međunarodne zajednice, Ini su krajem tog desetljeća vrata svjetskog financijskog tržišta bila zatvorena.
U promišljanjima o pogodnom partneru, Inini čelnici prvo su pogledali prema sjeveru. Mađarska nacionalna naftna kompanija MOL stvorena je tek 1991. godine okrupnjavanjem nekoliko tamošnjih naftnih kombinata, no zahvaljujući agilnom menadžmentu i rastućoj mađarskoj privredi, u manje od deset godina izrasla je u nezanemarivog tržišnog igrača. Spajanjem Ine i MOL-a bila bi stvorena jaka srednjoeuropska naftna kompanija, s kvalitetnom infrastrukturom i velikim tržišnim udjelom. Takva kompanija bila bi sposobna za daljnja preuzimanja u regiji, a – što je danas možda najzanimljivije – bila bi formirana po načelu ravnopravnog spajanja, gdje bi u upravljačkim strukturama novonastale kompanije Ina i MOL nominirali jednak broj kadrova. Pregovori o toj transakciji trajali su veći dio 1999. godine, a o tome da su stigli u vrlo visoku fazu svjedoči i činjenica da su svoju službenu podršku spajanju dali i sindikati obiju tvrtki, nakon susreta sindikalnih čelnika Damira Jakuša i Joszefa Kudele.
Dogovor Vlada - Mesić
Spajanje je imalo i političku podršku hrvatske i mađarske vlade te hrvatskog predsjednika Tuđmana, no i mnogo protivnika, osobito HDZ-ovu struju okupljenu oko tadašnjeg Tuđmanova savjetnika Ivića Pašalića. Smrću prvog hrvatskog predsjednika cijeli slučaj stavljen je ad acta, a nova, trećesiječanjska vlada pregovore je prekinula. MOL i Ina tada su imali već potpisani ugovor o povjerljivosti radi zajedničke kupnje slovačke naftne kompanije Slovnaft, no kako je hrvatska Vlada od toga odustala, preuzeo ju je sam MOL. Tri godine kasnije MOL će preuzeti i velik udjel u Ini. Dolaskom na vlast oporbene koalicije, Ina je bila jedna od prvih kompanija koja se našla na udaru kadrovskih promjena. Cijela bivša uprava na čelu s Davorom Šternom smijenjena je, a na čelo tvrtke postavljen je dotadašnji direktor strateškog razvoja, istraživanja i koordinacije investicija Tomislav Dragičević.
Bio je to svojevrsni dogovor između nove vlade i predsjednika Stjepana Mesića koji je Dragičevića i nominirao. Obojica su bili članovi HNS-a, a Dragičević je Mesiću bio blizak i zato što je bio zet Savke Dabčević-Kučar. Ipak, da bi SDP zadržao kontrolu nad poslovanjem Ine, na čelo Nadzornog odbora došao je potpredsjednik Vlade Slavko Linić, inače dugogodišnji financijski direktor Inine riječke rafinerije. Kao jedan od prvih poteza, novo čelništvo kompanije objavilo je dokument kolokvijalno poznat pod imenom ‘Bijela knjiga’ u kojem su svoje prethodnike optužili za izvlačenje 750 milijuna dolara iz Ine, te da su namjerno snižavali cijenu kompanije kako bi je mogli preuzeti. Usto, bile su navedene i neke poprilično bizarne optužbe, kao što je, primjerice, ‘trovanje ljudi i uništavanje okoliša lošom naftom’. Nakon objave materijala započela je medijska hajka, Državno odvjetništvo pokrenulo je istragu, no nijedna od optužbi nikad nije formalno potvrđena – DORH nije uspio utvrditi osnove za podizanje optužnice. U međuvremenu se Inino poslovanje stabiliziralo jer je nova vlada donijela formulu za izračun cijena naftnih derivata, mehanizam koji Inu uglavnom štiti od poremećaja na svjetskom tržištu nafte, a koji je na snazi do danas.
Ostalo previše nejasnoća
Također, novi prihod Ina je počela ostvarivati temeljem početka proizvodnje prirodnog plina na poljima u sjevernom Jadranu. Ipak, 2002. godina, umjesto po rastu kompanije, ostat će obilježena po prodaji njezina najvrednijeg pojedinačnog resursa – sibirskih polja Bijele noći. Vrlo brzo nakon dolaska na čelo kompanije Dragičević i njegovi suradnici proglasili su Bijele noći neupravljivima, okrivivši za to niz tajnih podugovora koje je bivše vodstvo Ine sklopilo pri kupnji polja. Pokrenut je proces prodaje, a već 4. lipnja 2001. godine pristigla je i prva ponuda – ruske državne naftne kompanije Slavnjeft. U službenom dopisu koji je potpisao tadašnji direktor Slavnjefta Mihail Gucerijev Rusi ponuđena su četiri modela suradnje u vezi s Bijelim noćima. Prvi je bio da se Ini odšteta plati dionicama Slavnjeftove tvrtke-kćeri Vareganjeft koja je upravljala naftnim poljima blizu Bijelih noći. Količina dionica ovisila bi o procjeni vrijednosti polja, ali procjena Slavnjefta bila je da Inin udjel iznosio oko 38 posto. Drugi model bio je da Ina prepusti upravljanje Bijelim noćima na rok od deset godina, po cijeni od 20 milijuna dolara godišnje. Radi se praktički o najmu, uz klauzulu da bi se cijena i povećala ako se poveća iscrpak nafte.
Treći predloženi model bio je prodaja 50 posto Bijelih noći za 50 milijuna dolara, a četvrta da Slavnjeft potpuno preuzme nalazišta za 120 milijuna dolara. Tek dva dana kasnije, 6. rujna, Dragičević je Gucerijevu poslao službeni odgovor u kojem je pristao na opciju potpune prodaje polja. Nejasno je zašto, jer je umjesto 120 milijuna odmah Ina u aranžmanu najma kroz deset godina mogla zaraditi 200 milijuna dolara, a pritom i zadržati vlasništvo nad poljima. Ipak, ni takva prodaja nije realizirana, nego je nakon potpisanog predugovora aranžman raskinut. Nešto manje od godinu dana kasnije Bijele noći prodane su nepoznatoj švicarskoj kompaniji PBSSA. Poslije se pokazalo da iza te tvrtke stoji osobno Slavnjeftov direktor Gucerijev, a da će Bijele noći postati temelj njegove privatne naftne kompanije Russnjeft. Zanimljivo, Gucerijev će se u Hrvatskoj sljedeći put pojaviti 10 godina kasnije, kao ključni svjedok obrane Ive Sanadera u slučaju Ina/MOL.
Umjesto 120 milijuna dolara koliko je nudio Slavnjeft, Ina je Bijele noći prodala za 74 milijuna dolara. Ipak, kompanija je dobila tek nešto više od pola novca. Oko 15,6 milijuna dolara plaćeno je vjerovnicima kojima je Ina dugovala u Rusiji, a 20 milijuna ostalo položeno na posebnom računu u Londonu namijenjenom podmirivanju eventualnih Ininih obveza koje su nastale do prodaje Bijelih noći, na koje prodavatelj nije upozorio kupca. Sve u svemu, ne ulazeći u krajnje dvojbeno pitanje jesu li Bijele noći uopće morale biti prodane, ispada da je Ina dobila nešto manje od 40 milijuna dolara za polje čija se vrijednost i tada procjenjivala na 214 milijuna. No, rezerve su se pokazale i znatno veće nego što se tada procjenjivalo, a cijena nafte u međuvremenu je višestruko porasla. Na Bijelim noćima i danas se svakog dana proizvede nafte u bruto vrijednosti od dva milijuna dolara, pa ispada da je Ina vlasništvo nad tim nalazištima predala za ono što se na njima proizvede u dvadesetak dana.
Iako je Ina tada stabilno poslovala, sve veće napetosti unutar vladajuće koalicije odražavale su se i na stanje unutar kompanije. Početkom 2003. godine bilo je sve više slučajeva sukoba između šefa NO-a Slavka Linića i prvog čovjeka kompanije Dragičevića. Sukob je vrhunac dosegnuo sredinom te godine kad je Linić javno optužio upravu kompanije za malverzacije na poslovima nabave nafte. U travnju te godine USKOK-u je podnesena kaznena prijava u kojoj su Dragičević, tadašnji Inin izvršni direktor za rafinerije Željko Vrbanović i direktor Sektora za dobavu nafte i logistiku Milovan Buchberger optuženi da su birajući nepovoljnije ponude u natječajima za nabavu nafte tvrtku oštetili za 9,4 milijuna dolara.
"Prestanite s optužbama"
Ta prijava temeljila se na analizi poznate britanske neovisne naftne revizorice Meg Annesley koja je utvrdila da je u razdoblju od 2001. do 2003. broj tvrtki od kojih Ina nabavlja naftu spao sa 11 na pet, a onda samo na jednu – Elf Trading. Annesley je utvrdila da za takvu praksu ne postoji tržišno opravdanje te da je na taj način Ina faktički birala financijski nepovoljnije ponude. Dodatnu snagu optužbama dao je i nalaz Inine interne revizije, čiji je tadašnji šef Mato Veselić, analizirajući sve podatke, došao do zaključka kako šteta nije iznosila 9,4, već oko 3 milijuna dolara. Ipak, bilo je to vrijeme kad je u punom jeku bio proces privatizacije 25 posto Ine, pa je tadašnji premijer Ivica Račan od Linića zatražio da prestane s optužbama kako ne bi ugrozio postupak prodaje. Sukobi su privremeno stali, SDP je ubrzo izgubio na izborima, Linić otišao iz Ine, a optužbe zaboravljene. Strateški partner kompanije postao je mađarski MOL, ista ona tvrtka s kojom je Ina tek koju godinu ranije trebala biti fuzionirana. Za 25 posto tvrtke i neproporcionalno velika prava upravljanja Mađari su platili 505 milijuna dolara, a šef MOL-a Zsolt Hernadi inspiraciju za takvu ponudu dobio je, prema vlastitom priznanju, ugledavši poznate Kraševe bombone na jednoj Ininoj crpki. No, o pravim razlozima takve ponude u hrvatskoj javnosti počet će se raspravljati punih sedam godina kasnije.
>>Povijest Ine: Nakon epske pobjede u ratu, gubitnici u miru
