Iako ih mnogi kupuju samo da bi ih “prolijevali”, pjenušac je u novogodišnjoj noći nezaobilazan. U trgovačkim se lancima prodaju već od 30-ak kuna, dok se kvalitetni primjerci domaćih vinara poput Trapana, Pešurića, Grabovca ili Tomca cijene između 100 i 150 kuna. Takve je, tvrde dobri poznavatelji pjenušaca, grijeh kupovati samo radi pucanja čepa koji, izmjereno je, leti brzinom i većom od 40 kilometara na sat. Zna li se da prosječan Hrvat u godini popije svega dva decilitra pjenušca, a Francuz ili Nijemac, primjerice, i pet litara, jasno je da se hrvatski vinari i ne oslanjaju na novogodišnje slavlje. Tomislav Tomac iz Jastrebarskog, jedan od naših najtrofejnijih proizvođača, kaže da se domaći pjenušci puno bolje prodaju u turističkoj sezoni od travnja do rujna, od Istre do Dubrovnika, a s obzirom na malu hrvatsku proizvodnju, nemaju problema s plasmanom.
Drugo vrenje u boci
– Za neke etikete molimo Boga da se ne prodaju tako dobro da bi stigle odležati koliko treba i da ih dulje imamo u ponudi – smije se Tomac ističući da su se mnogi domaći vinari posljednjih godina počeli baviti pjenušcima zbog velikih zaliha vina u podrumima. No to nije dobro jer se pravi pjenušac radi od vrhunskog vina koje se posebno priprema za pjenušce.
Vinarija Tomac godišnje proizvede oko 30.000 boca pjenušaca kojih proizvodnja šampanjskom metodom traje između dvije i četiri godine. Najpoznatiji su Diplomat i Classic, no Tomac jedini u svijetu proizvodi i pjenušac iz amfora, posebnih glinenih posuda iz Gruzije, duboko ukopanih u zemlju. Riječ je, ističe, o vinu koje dugo vrije i dozrijeva bez ikakvih kemijskih dodataka, kvasaca i sličnog u amforama. Potom se pretače u drvene bačve, dok je dalji postupak klasična šampanjska metoda u boci. Cijena od oko 220 kuna bez PDV-a, napominje, nije ni blizu jednom Dom Pérignonu od 1300 kuna ili drugim šampanjcima iz francuske pokrajine Champagne koji se jedini u svijetu i smiju zvati šampanjcima. Takav imidž i brend samo se u startu plaća najmanje 20 eura. Druga su kategorija ostali „šampanjci“, odnosno pjenušci, rađeni klasičnom metodom koji su i u Hrvatskoj sve bolji i cjenjeniji, a u trećoj skupini jeftina gazirana vina koja se u trgovačkim lancima prodaju već od 15 kuna, objašnjava Tomac.
Tvrdi da „ozbiljni“ pjenušci, kod kojih se dugo čeka da vino dođe u pravu fazu – i drugo se vrenje događa u boci – teško mogu biti jeftiniji od 100 kuna, dok je onih jednostavnijih, proizvedenih tzv. tankovskom metodom ili Charmat, cijena prosječnih 50 do 100 kuna.
Najmanji na svijetu
Hrvatska se može pohvaliti i najmanjim pjenušcem na svijetu Prizemljeno sunce Mirjane Zelenike, koja proizvodi i jedinstveni „kraljevski“ zlatni pjenušac Double gold s listićima 24-karatnog zlata. Prema istraživanju, provedenom u sklopu studija MBA in Agribusiness na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, koje je objavio portal JaTrgovac, pjenušci zauzimaju oko 9% ukupne potrošnje vina u EU, a u Hrvatskoj manje od 1%. Iako znatno zaostaju za tzv. mirnim vinima po obujmu proizvodnje i potrošnje, očekuje se da će svjetska potrošnja pjenušaca idućih godina znatno rasti, brže nego potrošnja vina, poglavito u SAD-u, Njemačkoj, Kini, Rusiji i Australiji, dok će u zemljama poput Francuske, Italije i Španjolske potrošnja padati.
1. Francuzi su zaštitili ime šampanjac pa Talijani pjenušavo vino zovu spumante, Nijemci sekt, Slovenci penine, Englezi, Amerikanci i Australci sparkling wine, a Hrvati pjenušac.
2. Šampanjci iz Champagne moraju odležati najmanje tri godine, mogu biti bijeli ili ružičasti, crnih nema, i ne smiju biti slatki.
3. Nakon tri godine snimanja kemijskih i fizičkih procesa u boci Francuzi su izračunali da je u boci šampanjca oko 250 milijuna mjehurića.
4. Pravi se pjenušac pri otvaranju ne mućka jer je šteta proliti mjehuriće.
5. Prosječan potrošač jednu bocu najčešće dijeli s pet drugih osoba.
6. Najskuplji je šampanjac na svijetu Rose Gold Dom Perignon iz 1996. godine, koji u Hrvatskoj, ali i ovom dijelu Europe, ima jedino kultni hvarski klub Carpe Diem; radi se o boci od šest litara Dom Perignona Rosea koja je u košuljici od srebra umočenog u ružičasto zlato.
7. Proizvođači rijetko navode starost pjenušaca, odnosno datum kada su uklonili zamrznuti čep kvasca; što je dulje na policama, veća je vjerojatnost da se sadržaj boce promijenio i da je napitak manje kvalitetan.
8. Na dan ispijanja pjenušac ili šampanjac treba ohladiti na temperaturu od 6 do 12 stupnjeva.
9. Mjehurići dulje ostaju u visokim, uskim čašama koje bi se za vrijeme točenja trebale držati pod kutom od 40-50 stupnjeva.
10. Dom Pérignon bio je slijepi benediktinac i nije izumio šampanjac, nego je usavršio postupak njegova dobivanja i prvi počeo zatvarati boce plutenim čepovima omotanima žicom.
kao prvo, pjenusac se "ne puca"...pravi konobar u pravom restoranu otvorit ce bocu necujno, I natociti vam vino u casu bez izgubljenih "mjehurica"...nadalje, bilo koji dom perignon ni priblizno nije najskuplji pjenusac na svijetu, niti se isti prodaje u bocama od gallon I pol (priblizno 6 litara}....tijekom tocenja casa mora stajati na stolu, ni u kom slucaju ne smije se drzati u ruci, pod bilo kojim kutem...itd, itd