NEDJELJA, 12. SIJEČNJA
U dvorište kuće SDP-ove bakarske vijećnice Tamare Kojić u Krasici netko je bacio bombu, tzv. kinder jaje. Vijećnica je za to bombardiranje optužila HDZ i HDZ-ova bakarskog gradonačelnika, koji joj se navodno osvećuju za neke njezine istupe. Policija je brzo otkrila da je bombu bacio pijani i od PTSP-a oboljeli susjed, branitelj i zarobljenik iz srpskih logora, koji jest član HDZ-a, no on tvrdi da nije imao političkih motiva. Brani ga i sama Tamara Kojić, tvrdeći da on nije krivac, da je prijatelj obitelji, te da preuzima krivicu drugih. Ona tako samo pojačava optužbe protiv HDZ-a. A gradonačelnik Bakra pozdravlja brzu akciju policije, te od vijećnice SDP-a, koju će tužiti sudu, traži ispriku. Riječ je o još jednom od mnogih slučajeva u kojima se za sve moguće nepodopštine optužuje HDZ. Svojedobno su navodno u kuću vukovarskog gradonačelnika Želja Sabe, s drvenim palicama u rukama, upala dvojica muškaraca i pretukla mu ženu. Sabo je u prvi mah sumnjičio HDZ. Onda je optužbu djelomice opovrgnuo. Policija nikad nije otkrila tko su nasilnici niti je li nasilja uopće bilo. A politički protivnici gradonačelniku nisu ostali dužni pa su se “dosjetili” i mogućnosti da je Sabo sve izmislio ili namjestio.
Ni Tamara Kojić ni Željko Sabo nisu iznimka, još je bilo podosta primjera na mjesnim razinama, koji su samo preslikano ponašanje vodstva SDP-a i države. Nema ministra koji nije, i to ne jednom, za stanje u svom resoru – a ono je manje-više svuda katastrofalno – optužio HDZ. U tome prednjače dvojica najistaknutijih – Zoran Milanović i Slavko Linić, a krivac nije samo vlast Ive Sanadera i Jadranke Kosor, optužbe sežu sve do vremena u kojem je Račan HDZ označio kao “stranku opasnih namjera”. Tradicija pak upiranja prstom u krivca za sve nevolje stara je koliko je stara i ljevica. U partizanskoj inačici te ljevice za sva zla učinjena narodu bili su krivi ratni protivnici, Nijemci, ustaše, četnici..., a bili su krivi i za neke paleže koje je podmetala crvena petokraka, pa i za likvidacije ljudi koje su učinili “antifašisti”. Od tih partizanskih nedjela preko stalnih optužbi protivnika u komunističkoj Jugoslaviji, zatim Račanove denuncijacije kojom su zapravo u “stranci opasnih namjera” prokazani rušitelji Jugoslavije sve do neprekidnog Milanovićeva i Linićeva svaljivanja krivice za sadašnju katastrofu u Hrvatskoj na HDZ i do lokalnih bombi i “premlaćivanja” pripisanih toj stranci postoji kontinuitet. Tako Kukuriku koalicija nastavlja tradiciju ljevice iz svih vremena i iz mnogih država. Smisao i cilj lijeve vlasti nije dobro zemlje, nego njezino podvrgavanje interesima stranke, privatnim probicima njezinih vrhuški, od općinskih do državnih, i neprekidno optuživanje političkog protivnika koje nema rok trajanja – da kukurikavci vladaju sto godina, oni bi i u stotoj godini optuživali političkog protivnika. I za stanje u zemlji, i za bombu bačenu u dvorište neke ljevičarke, i za premlaćivane supruge nekog ljevičara.
SUBOTA, 11. SIJEČNJA
Uzajamno čuvanje Udbe i Jugoslavije ideal je Srba
Prijatelj mi je, s malim zakašnjenjem, skrenuo pozornost na komentar negdašnjeg zagrebačkog a sada beogradskog novinara Miroslava Lazanskog u “Politici” u kojem je udijelio ukor Mustaču i Perkoviću: “Da je Mustač ostao u Beogradu, krckao bi lepu penziju-mirovinu, pio ‘ladne gemištece i pivo u ‘Maderi’, niko ga ne bi hapsio i, ne daj bože, isporučio Nemcima. Jer, mi naše ljude ne isporučujemo strancima. Pošto smo mi suverena država. Ne isporučujemo, barem ne još sledećih osam godina, dok ne uđemo u EU. Ko je kriv Perkoviću i Mustaču što je Hrvatska ušla u EU. Što nisu čuvali Jugoslaviju, jer bi Jugoslavija čuvala i njih.” Ni za dlačicu se Srbi tipa Lazanskog ne mijenjaju. Uvijek im je ideal Jugoslavija koju čuva Udba i Udba koju čuva Jugoslavija, a obje čuvaju Lazanskog, Tijanića, Milu Štulu i druge dok srbuju po hrvatskim novinama.
PONEDJELJAK, 13. SIJEČNJA
Dužničko ropstvo konačni trijumf detuđmanizacije
Premda je objavljena u jednom ljevičarskom listu, koji neki nazivaju i “biltenom Milanovićeve Vlade”, jedna analiza javnoga duga pokazuje kako su nas, otkad je samostalne Hrvatske, SDP-ove koalicije godišnje zaduživale dvostruko više od HDZ-ovih. Tu su “tradiciju” nastavili i “ojačali” kukurikavci, koji su nas u dvije godine zadužili 57 milijardi kuna. Sanader i J. Kosor u osam godina zadužili su nas 75 milijardi, a bude li toliko na vlasti, Milanović će nas, nastavi li kao dosad, zadužiti četiri puta više od svojih prethodnika – 251 milijardu kuna! Tako bi zemlju doveo do bezizlaznog dužničkog ropstva zadužujući je godišnje gotovo sedam puta više od Tuđmanovih vlada. Bila bi to neka vrsta smaknuća države kao konačni trijumf detuđmanizacije!
UTORAK, 14. SIJEČNJA
Papa Franjo “opalio pljusku” bezbožnicima
Isticalo se – papa Franjo unosi sve više gnjeva i dezorijentacije među katoličke konzervativce, jer nikad ne osuđuje grijeh, jer govori da Crkva ne treba biti opsjednuta pobačajem, kontracepcijom i homoseksualcima, a ženama koje pobace treba oprostiti ako se iskreno pokaju te uzimati u obzir okolnosti. A onda odjednom za ljevičare i liberale koji su papu posvojili i stalno ga stavljaju pod nos zatucanim biskupima, svećenicima i vjernicima – šokantna vijest. Papa Franjo je u godišnjem obraćanju diplomatima u Vatikanu, u “govoru o stanju svijeta”, oštro osudio pobačaj. Među ostalim je rekao: “Užasno je i pomisliti da ima djece žrtava pobačaja koja nikad neće ugledati svjetlo dana”. Bezbožnici, osobito hrvatski, svaki papin izraz snošljivosti, razumijevanja i milosrđa prema grešnicima pozdravljaju i tumače kao dopuštanje grijeha pa čak i poticanje na zlo. Kakav izlaz će to sotonsko lukavstvo naći sada kad papa govori konzervativnije od svih hrvatskih biskupa!?
SRIJEDA, 15. SIJEČNJA
Osuđen na političku smrt, bez šanse da se brani
Događaj se u mom selu prepričavao još desetljećima poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, jedna od vojski je zauzela selo, ali se jedan neprijateljski vojnik nije htio predati, krio se u nekoj šumi, na kraju su ga uspjeli ubiti i tijelo su mu iznijeli kraj puta. Skupilo se podosta svijeta, a nekoliko promatrača koji su se htjeli svidjeti vojsci pljuvalo ga je, psovalo, udaralo nogom... Taj zastrašujući prizor lova na nemoćnoga i gaženja po mrtvacu ostao je u dugotrajnoj uspomeni, a na njega me podsjetilo izbacivanje Radimira Čačića iz HNS-a. Okružen “neprijateljskom vojskom”, bez mogućnosti da se brani, bio je osuđen na sigurnu smrt, ali i na ulizivačko poklonstvo vrhu stranke i onih koji su ga do jučer branili. Mnogima nije baš bio prirastao srcu, ali ova okrutna i besramna politička egzekucija čovjeka koji je u zatvoru zacijelo je i njih zgranula. Ona je svojevrsna metafora odnosa političara i prema građanima koji su uznici siromaštva, nezasposlenosti i obespravljenosti.
ČETVRTAK, 16. SIJEČNJA
Je li uspjela uvježbanost državnog odvjetnika?
Sjećate li se kako se prije otprilike četiri godine SDP žestoko protivio novom imenovanju Mladena Bajića za državnog odvjetnika, jer je produžena ruka HDZ-a? Sjećate li se kako ga je na HTV-u u “Nedjeljom u dva” i u drugim prilikama tada još oporbeni Milanović čerečio te proglasio apsolutno nemoralnim, tvrdeći kako se tajmingom i kalkuliranjem u odlukama mogu poslužiti političari, ali nipošto državni tužitelj? Pa ako se sjećate i vidite kako Bajić za kukurikavce odrađuje posao u savršenom rasporedu uhićenja koja se planiraju razvući sve do izbora, te kako u slučajevima Mustač i Perković odano slijedi volju “visokog izvora” iz Vlade, lako zaključujete da višegodišnjoj hajci na državnog odvjetnika cilj nije bio odstrel nego dresura. Je li dovoljno uvježban, znat ćemo uskoro, kad odlazi ili ostaje još četiri godine.
PETAK, 17. SIJEČNJA
Kriterije nameću oni kojima je zadnja – metak
Pismo koje je iz Italije poslao Udbin ubojica Vinko Sindičić pokazuje da je on i jučer i danas presudna osoba za odluke o Perkoviću, Mustaču i Pratesu. Sa svjedočenjem u Münchenu koje ih je teretilo i sadašnjim poreknućem toga svjedočenja koje je, kako piše, dao “pod prisilom njemačkog pravosuđa, tužiteljstva i policije”. Treba li Sindičiću vjerovati, treba li vjerovati Perkoviću, Mustaču i drugim sudionicima cijelog ovog slučaja? Koje mučilište za javnost, u stanju u kojem nema izbora kao da gleda film u kojem su svi likovi ubojice! Kriterije vjerodostojnosti i nevjerodostojnosti nameću joj ljudi kojima je posljednja riječ – metak.
>> Kolinda Grabar-Kitarović može pobijediti: uz kilave muškarce žene mogu biti spasonosne
U nas nikada nije bilo nikakve hrvatske ljevice pa ni socijaldemokrata. Ljevice je bilo, ali ona nije bila prohrvatska, nego u komunizmu jugoslavenska i danas neoliberalno-globalistička. Ova potonja prihvati sve novotarije i tuđe običaje. Ono što se u nas dogodilo 1990. godine nije bila smjena vlasti, nego smjena generacija kao u Kini. Janjeću su kožu obukli vuci i prikazali nam se kao Mesije. Naivni im povjerovaše.