Ozren Maršić u MAX-u! donosi priču o mladom nogometašu iz uspješne sportske obitelji.
Bilo je to jedno proljeće, ni Joško se ne sjeća koje godine, možda 2006. Znamo tek da smo sjedili na Žnjanu, u kafiću uz plažu u blizini stana obitelji Vlašić. Blanka je tada imala 22 godine, još nije počela osvajati medalje na velikim natjecanjima na otvorenom, iza sebe je imala srebro i broncu sa svjetskog dvoranskog prvenstva, 19-godišnji Marin igrao je košarku, 13-godišnji Luka već se prestao baviti sportom, a 8-godišnji Nikola...
Nikola još nije ozbiljnije igrao nogomet, tek je počinjao, bio je, koliko se sjećam, u drugom razredu osnovne škole. Tema po zadatku, sportska obitelj Vlašić.
- Blanka ima kapacitet za svjetski rekord, bit će svjetska prvakinja, imat će olimpijsku medalju. Marin može biti vrhunski košarkaš, samo neka ga ozljede zaobiđu, Luka bi mogao u skoku u vis doći do 215-200 centimetara, ali to nije vrhunski, ne treba mu to. A Nikola? On će biti polušpica, krilo svjetskih razmjera, ostvarit će vrhunsku karijeru profesionalnog nogometaša – nakon jednosatnog monologa ispalio je Joško Vlašić.
Proslavio petnaesti rođendan
Malo sam ga pogledao. Za Blanku, Marina i Luku sve sam shvatio, ali Nikola... Tata Joško Vlašić uvjerava me da će njegov sin biti vrhunski nogometaš, a mali ima osam godina. Da nije bila riječ o Jošku, koji je već tada s Blankom radio čuda, rekao bih tipu da je luđak. Vidio je on da ga čudno gledam, ali nastavio je uvjerljivo.
- Ima sve pokrete, ima sve što će ga učiniti vrhunskim nogometnim profesionalcem. On je moj projekt.
Jesen 2012. godine, sjedimo u kafiću Sky na vrhu Kerumova trgovačkog centra Joker u kojem Blanka ima onu svoju legendarnu dvoranu. Prošlo je šest i pol godina, Blanka je dva puta postala svjetska prvakinja, osvojila je olimpijsko srebro, Marin zbog ozljede nije nastavio košarkašku karijeru već se poput oca bavi fizičkom pripremom sportaša, Luka se ne bavi sportom, a Nikola...
Prije mjesec dana proslavio je petnaesti rođendan, jedan je od najboljih igrača Hajduka u kadetskoj momčadi, a prije desetak dana postigao je prvi pogodak za reprezentaciju Hrvatske do 16 godina. Kažu da je veliki Hajdukov adut za blisku budućnost. Htio sam porazgovarati s malim, ali nekako on još ne bi u novine. Svjestan je da će ga svi uspoređivati s Blankom.
- Želim biti Nikola Vlašić, a ne brat Blanke Vlašić – odgodio je 15-godišnji Nikola svoje predstavljanje za još neko vrijeme.
A Joško se u odnosu na ono proljeće 2006. nije nimalo promijenio, ima koju sijedu više, ali onaj prepoznatljivi brk i dalje je tu. I ona ista uvjerljivost.
- Znate onu iz Velog mista "imam ja puno utakmica u nogama". Vrijeme i iskustvo ništa ne može nadomjestiti, zamijeniti. Puno toga je prošlo kroz moje ruke kao trenera, imam smionost da procijenim neke stvari. Tada kada samo to rekao, a vi ste svjedok vremena, imao sam osnove da kažem sve to.
I dalje ga gledam. Ma, sve mi je jasno. Ali za klinca od osam godina reći da će biti vrhunski nogometaš, top klasa...
- Nikola je bio malo motoričko čudovište, nikada nisam vidio takvo dijete. On je s godinu ili dvije radio stvari koje su bile nezamislive i za petogodišnjake. Odmah mi je bilo jasno da sam u ruke dobio nešto što ne pripada samo meni.
Iza Joška Vlašića je "projekt Blanka", koji traje, a sada je iskočio "projekt Nikola". Ali, i taj traje već dugo.
- Puno smo toga napravili u ovih deset godina i pet mjeseci, točnije od 31. svibnja 2002. godine. Tada počinje Nikolina nogometna karijera i ništa ne može iskazati ono što se događalo u ovih deset godina. Možda napišem knjigu, to bi mi bio izazov.
Podsjetio me na svoje riječi napisane na Blankinoj web-stranici 2007. godine.
- Još sam davno napisao da je Nikola moj izazov i premda grom dvaput ne udara u isto mjesto, ne mogu se oglušiti na takav izazov kakav je Nikola.
Ljudi su nas gledali dok igramo
Onda, kako je to krenulo? U kojem je klubu bio Nikola?
- Nije bio nigdje, gdje ćeš staviti klinca od četiri-pet godina. Kupio sam plastične golove, cijelo ljeto smo igrali dva na dva ispred kuće, pa smo se selili na veće terene. Uvijek smo nalazili protivnike, djeca su nas znala čekati. Već sam tada sve prepuštao njemu, meni je nogomet drugi sport iza atletike, mogao sam po svojim sposobnostima biti dobar nogometaš. Nikola me gledao u driblinzima, stalno smo u toj igri dva na dva igrali zajedno. Brzo je spoznao kako doći na liniju dodavanja, upoznao je princip duplog pasa, problematiku lošije noge. U tim igrama mi smo uvijek pobjeđivali, uvijek se igralo do šest, ta famozna šestica ostala je zapisana. Danas me pita zašto smo igrali do šest, a ja mu govorim da ne znam. Jednostavno, šest je bila čarobna brojka - kaže Joško, pa objašnjava kako je pripremao Nikolu:
- Već tada sam namještao da on daje 90 posto golova, a ja bih davao golove samo kad sam stvarno morao. U nekim fazama ljudi bi zastajali i gledali. Vide ozbiljnog čovjeka s brkovima i klinca kako igraju protiv nekih većih dječaka. Jako se ljutio na poraze, oni su mu teško padali. A to je bilo posebno izraženo u našim igrama jedan na jedan. Mi smo te igre vodili u dnevnom boravku, u liftu, na terenima i nikada nisam dopustio da pobijedim. Dugo je bio uvjeren da je bolji igrač od mene. Tek sam ga jednom slučajno pobijedio, bilo je 5:5, ja sam pogodio nemogući lob, to više nikada ne bih uspio, a kad je Nikola shvatio da je izgubio, počeo je plakati kao kišna godina. Poslije smo igrali tri na tri, pa smo igrali pet na pet, a ja sam sve više izbjegavao igru. Pravdao bih se ozljedom. Ti naši počeci bili su zanimljivi. Nikola je prije nego što se uključio u nogometni klub postigao oko 30 tisuća golova, njemu je gol u krvi. Paralelno s tim, sudjelovao je u svim atletskim natjecanjima, još drži rekord dječjih vrtića na 50 metara. Nitko ga u njegovu godištu nije uspio pobijediti.
Bez obzira na to što je Joško znao što želi, s rečenicom "imam talentiranog klinca" obratio se slavnom Tomislavu Iviću.
- Pitao sam Tomislava Ivića za savjet. Imao sam viziju, sve mi je bilo jasno, ali želio sam pitati čovjeka od struke. Rekao mi je četiri stvari: da u dvorani napravim mantinele, da mu forsiram maksimalno drugu nogu, da mu pas bude na razini šuta i da daje pasove lijevo i desno, a da je frontalno postavljen.
Kad je krenuo u školu Nikola je tražio da trenira u klubu. Joško ga je upisao u Dalmatinac, koji je praktički Hajdukova škola.
- Već je tada bio dominantan, što se moglo i očekivati s obzirom na to da je već dugo bio u treningu. Međutim, jedno jutro došao je s idejom da neće trenirati, nije mu se svidjelo što zajedno treniraju tri godišta, pa nikako nije mogao do lopte. Zastao sam, pričekao, ali mi smo nastavili naš dodatni rad. Tada sam ga - imao je sedam godina - odveo kod Zorana Vulića na individualni rad, bilo je to kvalitetno razdoblje. Ipak, otišli smo u Omladinac iz Vranjica, tamo je školu vodio Franko Bogdan, a kod njega su trenirala djeca iz našeg susjedstva. Gledali smo preko ograde kako rade, nikada nisam htio ništa na silu, Nikoli se svidjelo i priključio se.
Uskoro je Nikola počeo oduševljavati u dresu Omladinca, dobio je nagradu za najboljeg igrača Uskršnjeg turnira. Pa je u ligi dječaka postao najbolji strijelac sa 67 golova. I tada slijedi zaokret, Nikola je prebačen među igrače rođene 1996. godine, upao je u momčad s godinu dana starijom djecom. Kakva generacija! U njoj su bili Josip Bašić, najveća nada Hajduka, pa Ante Roguljić kojega silno želi milanski Inter, pa U-17 reprezentativci Prce i Blažević.
- Aktivno sam se uključio u kondicijski rad te generacije, volontirao sam. Radili smo pakleno, po kiši i po suncu, oni su bili nevjerojatna grupa. Znali smo samo Veneri javiti da napuni kadu i skuha čaj, a mi bismo mokri i zadovoljni došli kući. Tri sam godine s tom generacijom radio na kondiciji. Recimo, u Međugorju na turniru Omladinac je pobijedio Dinamo s Halilovićem, a taj Dinamo tada je pobjeđivao Barcelonu i Real.
