Razumijevanje politike počinje razumijevanjem institucija koje tu politiku kreiraju i provode, pa tako i u EU-u. Zbog njezinog jedinstvenog političkog sustava, EU se ne može definirati kao klasična međunarodna organizacija niti kao (nad)država – ona objedinjuje nadnacionalna (djeluje kroz rad zajedničkih europskih institucija) i međudržavna obilježja (djeluje na temelju suradnje i dogovora izmedu država članica). Stoga je teško uspoređivati je s drugim postojećim institucionalnim okvirima, npr. onim političkih sustava na nacionalnoj razini.
Uvjetno rečeno, Vijeće Europske unije (ili Vijeće ministara) i Europski parlament zajedno predstavljaju zakonodavnu, Europska komisija izvršnu, a Europski sud pravde pravosudnu vlast EU-a. Te tri glavne institucije EU-a djeluju isključivo u područjima u kojima imaju ovlasti prema temeljnim Ugovorima.
Vijeće okuplja po jednog sektorskog ministra iz svake države članice, pa se ovisno o temi o kojoj se raspravlja, sastaje u formatu Vijeća za okoliš, Vijeća za gospodarska i financijska pitanja, Vijeće za vanjske odnose itd. Prilikom usvajanja zakona ministri brane pojedinačne nacionalne interese zemlje koju predstavljaju. U praksi do dogovora najčešće dolaze - kroz redovne i iscrpne pregovore – konsenzusom, no Ugovori preciziraju i područja u kojima mogu odlučivati jednoglasno ili većinom glasova. Jednom usvojeni, ti zakoni postaju europski i vrijede za sve članice EU-a jednako. Ministri, razumljivo, većinu vremena provode "kod kuće" u svojim vladama, pa rad Vijeća pripremaju službenici, regrutirani iz država članica, koji unutar radnih skupina i Odbora stalnih predstavnika (tzv. COREPER) s ostalim državama pregovaraju u ime svojih vlada i pripremaju Vijeće za dogovor oko pojedinih pitanja.
U sve većem broju područja u kojima europske institucije imaju nadležnost, zakone zajedno s Vijećem usvaja Europski parlament. Njegovih se 754 zastupnika grupira prema političkoj (ne nacionalnosti) pripadnosti, a biraju ih Europljani na izravnim izborima svakih 5 godina. Sastajući se u Bruxellesu i u Strasbourgu, on kao instrument demokratske kontrole nastupa u interesu europskih građana, nadgleda rad drugih europskih institucija i odobrava proračun EU-a.
Institucija koju se najčešće poistovjećuje s pojmom "eurobirokrata" je Europska komisija. Europski povjerenici, njih 27 – po jedan iz svake članice EU-a, koje na prijedlog država prihvaća Parlament – nadležni su za pojedina područja ovlasti Unije, poput poljoprivrede, ribarstva, zdravstva, regionalne politike, tržišnog natjecanja i sl. Oni na čelu oko 25 000 europskih "državnih službenika" zajedno s njima rade u interesu Unije kao cjeline i u tom smislu predlažu buduće europske zakone i nepristrani su u odnosu na interese vlade zemlje iz koje potječu. Komisijin je zadatak i da nadgleda prenose li države europske zakone u vlastito nacionalno zakonodavstvo i provode li ih na učinkovit način.
Ako uoči kršenje, Komisija može odvesti članicu EU-a pred Europski sud pravde, najvišu sudsku razinu u EU-u koja tumači primjenu europskih zakona. Sud, presuđujući isključivo u pitanjima obuhvaćenima Ugovorima, može zatražiti od članice da uskladi određeni zakon s obvezama EU-a, a može joj i naplatiti kaznu u slučaju da ne izvrši presudu.
Unatoč 60-godišnjoj prisutnosti EU-a na međunarodnoj sceni i informacijama dostupnima putem raznih medija, mnogi Europljani još i danas u potpunosti ne razumiju ili imaju krivu predodžbu o tome kako EU funkcionira. EU objedinjuje veliku količinu različitih pojedinačnih interesa, što u velikoj mjeri objašnjava njezinu kompleksnu strukturu.
