Razvijajući kroz povijest prvenstveno gospodarsku, a potom i političku integraciju na europskom kontinentu, EU je paralelno razmatrala mogućnost definiranja svoje uloge u europskoj sigurnosnoj arhitekturi, no to je oduvijek činila oprezno. Tradicionalno je nad sigurnosnom dimenzijom u Europi prvenstvo imao NATO, a osim što je bilo upitno do koje mjere EU može razviti institucionalnu i vojnu sposobnost za izvođenje operacija u praksi, zbog kompleksnosti i osjetljivosti pitanja sigurnosti, bilo je teško pomiriti razne nacionalne interese, zauzeti zajedničko stajalište članica EU-a prema ključnim sigurnosnim izazovima i na njih djelotvorno odgovoriti.
Političke promjene koje su uslijedile u Europi nakon završetka Hladnoga rata, kao i jačanje međunarodnog terorizma, suočile su EU sa sigurnosnim krizama na koje ona u nedostatku jedinstvene političke pozicije i adekvatnih mehanizama nije mogla utjecati. Posljedično, u zadnja dva desetljeća EU je počela ubrzanije razvijati svoju sigurnosnu i obrambenu politiku, koja danas predstavlja vojnu i civilnu dimenziju njezine zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
Temeljni instrument vanjske i sigurnosne politike EU-a za rješavanje konflikata i dalje ostaje diplomacija, poduprta, prema potrebi, trgovinskim dogovorima ili pružanjem razvojne pomoći.
No istovremeno, EU je od 2003. godine do danas kroz sigurnosnu i obrambenu politiku uputila preko 20 civilnih i vojnih misija u krizna područja Europe, Zakavkazja, Bliskog Istoka, Azije i Afrike. Svojim djelovanjem EU nastoji ispuniti tzv. „peterburške zadatke“ koji uključuju spriječavanje konflikta prije izbijanja krize, pružanje humanitarne pomoći i organiziranje operacija spašavanja tijekom krize te razrješavanje kriznih situacija i uspostavljanje i očuvanje mira u post-kriznom razdoblju.
Neke od vojnih operacija EU-a, u kojima od 2007. godine sudjeluje i Hrvatska, su EUFOR-ova misija stabilizacije u BiH i EU NAVFOR-ova misija za borbu protiv piratstva u vodama Somalije, a od civilnih EUPOL-ova misija izgradnje učinkovite civilne policijske službe u Afganistanu te EULEX-ova misija uspostave vladavine prava na Kosovu. Osim navedenih, EU se angažirala i u kriznim sukobima u Iraku, Palestinskoj samoupravi, Kongu, Gruziji, te Čadu i Srednjeafričkoj Republici.
Članice EU-a odluke vezane uz obranu donose jednoglasno, no Lisabonski ugovor nudi mogućnost da manji broj država prema želji produbi suradnju u području obrane, što potencijalno može utjecati na dinamiku razvoja europske obrambene politike.
Sredinom 2004. godine, osnovana je i Europska obrambena agencija s ciljem da poboljša obrambene sposobnosti EU-a, promiče istraživanje i razvoj tehnologije u pitanjima obrane, ojača europsku suradnju u naoružanju, te stvori kompetitivno europsko tržište za vojnu opremu.
Pokretanjem Europske sigurnosne i obrambene politike, EU je pokazala namjeru da zauzme ulogu aktivnog čimbenika u oblikovanju međunarodne sigurnosti i da civilnim i vojnim sredstvima doprinese upravljanju kriznim situacijama.
No, danas područja sigurnosti i obrane još uvijek ostaju pitanje nacionalne suverenosti i u nadležnosti pojedinih država članica EU-a. U praksi to podrazumijeva da se EU u svojim misijama prvenstveno oslanja na vojnu snagu koju njezine članice, prema potrebi, stavljaju na raspolaganje, kao i da se europska obrana financira iz nacionalnih proračuna (u 2010. godini europske su države u obrambene svrhe utrošile ukupno oko 300 milijardi eura).
O mogućnosti da obrambena politika EU-a u budućnosti iznjedri europsku „vojsku“ u klasičnom smislu te riječi, zasada se samo raspravlja.
Tražimo javnu i argumentiranu raspravu o svim prednostima i nedostacima današnje EU i utapanju RH unutar nje. Pozovite u Otvoreno umjesto Danijele Trbović, profesore ustavnog, europskog, upravnog i radnog prava. Pozovite neovisne pravne i ekonomske stručnjake umjesto povjesničara Tvrtka Jakovine.ne. On nas je već ostavio u povijesti. Pravne činjenice o priči tj. laži da ostajemo suvereni. USTAV RH Članak 2. Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. Josipović i mnogi drugi ponavljaju kako se „Hrvatska ne odriče svog suvereniteta, već dio svojeg suvereniteta pametno (!) ulaže u EU“. Ne ide to tako sa suverenitetom. Država je suverena ili ne. Suverenitet imaš ili nemaš. Država može biti djelomično suverena isto kao što žena može biti djelomično trudna! Zar je moguće da naši političari ne znaju temeljne odredbe Ustava Republike Hrvatske? I zašto toliko lažu?