Prirodne resurse koje iskorištavamo možemo podijeliti u dvije skupine: neobnovljive i obnovljive. Neobnovljivi resursi nakon što su jednom iskorišteni, kao što im samo ime govori, više se ne obnavljaju te su uklonjeni iz prirode ili trajno promijenjeni. Primjeri neobnovljivih resursa su neživa bogatstva, kao što su rude i nafta. Drugi tip resursa, obnovljivi resursi, mogu se koristiti kroz duži vremenski period, jer se stalno obnavljaju. Bitno je voditi računa o tome da razina eksploatiranja nije viša od potencijala obnavljanja. Ovdje spadaju neživa bogatstva kao što je voda, te gotovo sva živa bogatstva.
Ribarstvo se temelji na eksploataciji obnovljivih bioloških resursa, točnije živih organizama koji nastanjuju kopnene vode i mora. Važno je da se ta eksploatacija odvija racionalno, kako bi se omogućilo prirodno obnavljanje resursa. Zbog toga je važno uspostaviti strukturnu politiku i mehanizme nadzora i kontrole koji će omogućiti održivi ribolov.
Kao članica Europske unije, Hrvatska je obvezna primjenjivati odredbe Zajedničke ribarstvene politike, ZRP-a (eng. Common Fisheries Policy, CFP). Nju čini skup propisa kojima se uređuju pitanja ribarstva na razini Unije, a to se odnosi na pitanja pristupa resursima, iskorištavanja i zaštite bogatstava mora, uređenje tržišta, strukturne mjere i pitanja odnosa s trećim zemljama. Unutar EU sve države članice zajedno donose odluke vezane za ribarstvo, što znači da pravni okvir kojeg usvoji Unija postaje nacionalni propis, pri čemu svaka država članica ima slobodu urediti specifična pitanja vlastitim nacionalnim propisima, ukoliko oni nisu diskriminatorni i blaži od propisa Unije, te ne izlaze iz okvira koje daje pravna stečevina.
Propise na razini EU donose Vijeće i Europski parlament, najčešće na prijedlog Komisije. Prije usvajanja određenog propisa države članice vrše konzultacije, sve dok se ne postigne odgovarajući kompromis. Ovdje veliku ulogu igraju zastupnici u Europskom parlamentu, te različite interesne skupine poput udruga za zaštitu okoliša, grupacija koje zastupaju veliki broj dionika i slično. U ovom procesu je bitno biti dobro organiziran, aktivan te je važno imati uspostavljene kanale komunikacije sa svim uključenim tijelima. Kako je svaki uspostavljen propis na razini Europske unije rezultat kompromisa, često se svakoj državi članici ostavlja prostor da sama uredi pojedina pitanja.
Da bi se postigli ciljevi ZRP-a ključna je strukturna politika, koja je zapravo način financiranja mjera koje se moraju poduzeti. Ove mjere se donose svakih sedam godina, odnosno istovremeno s donošenjem okvirnog proračuna Europske unije. Za 2013. Hrvatska ima pravo iskoristiti 8.5 milijuna eura iz EU. Ustanova nadležna za ove stvari je Europski fond za ribarstvo (EFR) (eng. European Fisheries Fund, EFF). EFR ima „listu želja“, a od svake se države članice očekuje da izabere najpotrebnije i ono što odgovara njezinim ciljevima kao i ciljevima ZRP-a. To znači da se ne mogu financirati mjere koje su zabranjene propisima Unije ili suprotne ciljevima ZRP-a – na primjer, ne može se financirati gradnja novih plovila ili mjere koje rezultiraju povećanjem ribolovnog napora ili kapaciteta. Država članica može financirati mjere kojima se postiže dugotrajan učinak oporavka i održivosti resursa i samog sektora.
Za kontrolu i nadzor ribarstva nadležna je Uprava ribarstva Ministarstva poljoprivrede. Kontrolu trenutno provode 24 ribarska inspektora. Kako taj broj djelatnika nije dovoljan, u planu je zapošljavanje 13 novih inspektora. Osim ribarske inspekcije, najvažnija ostala tijela na koja su prenesene ovlasti nadzora i inspekcije su Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture i Obalna straža. U okviru Uprave ribarstva uspostavljen je Ribarstveni monitoring centar (eng. Fisheries Monitoring Center, FMC) koji obuhvaća i sustav satelitskog praćenja plovila (eng. Vessel Monitoring System, VMS). I za nadzor i kontrolu postoji osnovna uredba koja daje osnovne smjernice državama članicama po pitanju obveza vođenja očevidnika, iskrcajnih deklaracija, prodajnih listova, načina iskrcaja, uvođenja VMS-a i slično.
Hrvatska kao ravnopravna članica ima mogućnost utjecati na konačan izgled propisa vezanih za ribarstvo te uz solidne programe i ostvariti pravo na financiranje iz fondova Europske unije. Kako bi se to postiglo, trebalo bi povećati stručni kadar, što ne bi trebao biti problem gledajući koliko ima nezaposlenih stručnjaka iz polja morskog ribarstva i morske biologije i ekologije.
