Bacanje baklji i prekid utakmice u Francuskoj treba tretirati kao unutarstranački, a ne državni problem. Nerede izazivaju uglavnom glasači HDZ-a koji se bune protiv vodstva nogometne organizacije u kojem su čelni ljudi ili izravno članovi te stranke, ili joj bezuvjetno služe, a pritom su u prijateljskim, da ne kažem i u nekim bliskijim odnosima s ljudima koji pripadaju samom vrhu HDZ-a. Dakle, cijeli slučaj spada pod nadležnost suda časti Hrvatske demokratske zajednice. Jasno, u svakoj je šali pola istine pa odvagnite. No, patetične i agitpropovske tekstove, naslovnice i nogometno-političke istupe odurno je slušati i gledati, tu šaku jadnog licemjerja u kojem se sve želi prikazati kao napad na državu, na naciju, pri čemu bismo morali zbijati redove i izbacivati iz njih nepoćudne elemente. Samo to nije nimalo lako. Jer još se jednom pokazalo da nacionalna patetika skriva u sebi krajnju namjeru odricanja od odgovornosti i, umjesto da se bavimo uzrocima, mi se cijelo vrijeme zgražamo nad posljedicama.
Premda su stvari posve jasne; u društvu u kojem vladaju dvostruki standardi jednostavno ne može biti reda. Ne može se mjestimično biti primitivan i nasilan, a mjestimično civiliziran. Ne mogu huligani u jednom slučaju biti simpatični naši dečki čiji ćemo “temperament” blagonaklono koristiti da bismo došli na vlast, a onda odjednom, kada počnu ugrožavati samu esenciju vlasti, postati “orjunaši”. Ne može se zakrabuljeno u hrvatski dres sjediti na tribinama, pljeskati ručicama i praviti se da zato što nisam redovno posjećivala SUVAG ili što u dijaspori nisam prošao sve satove hrvatskog, nisam čula ili nisam razumio kako se ori “za dom, spremni”. A onda odjednom pokušavati iz kolektivnog sjećanja izbrisati tu činjenicu kao nešto što nam se svima događalo u nekom prošlom životu. Ne mogu ti proslavu rođendana organizirati oni koji stoje u samom epicentru nasilničkog modela upravljanja jer, kad pristaneš na to, postavlja se pitanje što je sljedeće, hoće li ti proslavu sljedećeg rođendana organizirati bacači baklji iz Francuske. Hrvatska država ne može se obračunati s nasiljem zbog toga što nasilnici vladaju njezinim institucijama ili su im, u blažoj varijanti, preblizu. Nitko nije lud da bi poluge moći koristio protiv samih sebe, a u tom lancu, ako se krene i od ovih budala koji su tako idiotski ugrožavali desetke tisuća turista na stadionskim tribinama, čak i da su te budale plaćenici, opet moramo doći do visokih administrativnih pozicija. Stvari traju predugo, otišle su predaleko i zakopane su preduboko da bi se mogle rješavati izvanrednim sjednicama Vlade koje redovno nema, suludim porukama na društvenim mrežama i frazama ministara koji jedva i da znaju o čemu govore.
Najkraće rečeno, nasilje, kao prihvatljiv i upotrebljiv model, kao selektivan diskurs u obračunu s neistomišljenicima, u uzurpiranju pa zatim i u zadržavanju pozicija moći, mora bez izuzetaka nestati iz filozofije postojanja hrvatske države i hrvatskog društva. Ono se, u preventivi, ne smije rješavati represijom, nego primjerom, ne može se polemizirati je li “za dom, spremni” izraz domoljublja ili nacizam, s obzirom na to da je već sama polemika nedvosmisleno nasilje nad zdravim razumom. Država i svi oni koji je imaju i koji je žele imati u rukama imperativno moraju se hitno odreći i najmanje pomisli na korištenje usluga svakog onog tko je agresijom i beskrupuloznošću spreman biti i za dom i za inozemstvo. U protivnom, stvar još nije ni blizu krajnje eskalacije i nove su drame na pomolu. Tek kad se shvati da nasilje kao model nije „naša stvar“, da nemaju oslonca u institucijama, da ni ne mogu biti institucije i da je posve logično i izvedivo da im se oduzmu one institucije koje su zaposjeli; od nogometnog saveza, preko gospodarstva i politike, kulture, tajnih službi, policije, dakle sve do same srži ove države, tada će izgubiti materijalno-filozofski logistički oslonac u svom mizernom postojanju. Ili još plastičnije, tek kad rubni društveni dijelovi vide da ni država ne koristi nasilje da bi postizala ili opravdavala svoje ciljeve, tada se ni oni u ovakvom kontinuitetu neće usuđivati primjenjivati „državnu politiku“. Baklje na stadionima u Hrvatskoj ili širom Europe nisu pojedinačna huliganska podmuklost, nego duboka sistemska ukorijenjenost, tolerirana pa i poticana desetljećima što javnog, što prešutnog prihvaćanja agresivnosti kao normalnog, čak i poželjnog dokazivanja nacionalnog naboja. Hrvatskom vlada primitivizam, nesporazumi među ljudima rješavaju se šakama, rasprave ne zadržavaju civilizirane okvire, društveni dijalog sveo se na ideološko prekomjerno granatiranje i psovačinu. Na kraju ili na početku svega treba si jednostavno pogledati u oči i priznati: nerede ne rade nikakvi „orjunaši“, nego naši dečki.
Ovaj Gerovac se služi rječnikom za koji mi dobivamo 48 sari zabrane. Halo admine.