Početkom 1990-ih Hrvatsku je osim rata poharao i fenomen dancea, plesne pop glazbe koja je iz temelja promijenila krvnu sliku domaće pop glazbe. I na neko vrijeme gotovo u potpunosti istisnuo rock scenu, odnosno odredio je u uske okvire alternative iz koje će se kao masovna pojava opet nametnuti tek krajem toga desetljeća.
Ratom obuhvaćena Hrvatska plesala je u ritmu “Tek je 12 sati” Electro Teama i drugih plesnih megahitova, tiraže albuma probijale su plafone, a glazbena se scena u potpunosti iz rock-klubova preselila u disko-klubove i noćne klubove. U najvećim danima dancea često su osvajane i sportske dvorane.
Novi glazbeni pravac donio je posve nove produkcijske i stilske okvire. Žive svirke u studijima zamijenili su kompjutori koji su mogli imitirati na stotine različitih instrumenata, imali su već ubačene ritmove, a za kvalitetu nije trebalo znati svirati, nego kupovati najnovije programe i zvukove iz Londona i New Yorka. To je u potpunosti bacilo u stranu producente staroga kova i nametnulo potpuno nova imena. Ponajprije riječ je o ekipi koja se okupila oko benda ET: Boytronic, Da’Real i Miro Buljan.
Unatoč tome što mu mnogi neće priznati nikakve glazbene vrijednosti, radi se o žanru koji u svojim najsvjetlijim izdanjima nije bio bez sadržaja. I koji je otvorio put prema hip-hop/rap sceni krajem devedesetih.
Molitva za mir
Premda su donosili novi zvuk na scenu, denseri nisu bili baš posve bez korijena u domaćoj glazbi; ponajprije su srodnike nalazili u elektropop hitovima iz osamdesetih, dua Denis & Denis, a osobito u funku Dina Dvornika kao praoca domaćih densera svih generacija. A kojemu će kasnije odavati počast i hrvatski hip-hoperi.
Presudna godina za stvaranje dance euforije bila je 1991. Na Uskrs iste godine, napadom na policajce na Plitvičkim jezerima srpska vojna agresija postala je otvorena do kraja. Hrvatsko stanovništvo osjeća se nemoćnim, svakako slabije vojno opremljeno od argesora, i svatko je na svoj način pokušavao pridonijeti obrani. Glazbenici su to činili glazbom, a među prvima koji su skladali domoljubne pjesme bio je i ET. Pjesma se zvala “Molitva za mir”.
Spot “Molitve za mir” snimljen je u dvije verzije: na hrvatskom i engleskom. A onda je nastupio prijelomni trenutak kada je menadžer Zoran Škugor 1991. nazvao svoga prijatelja Miroslava Lilića, tada glavnog urednika programa HRT-a, i rekao mu da mu šalje spot novih budućih hrvatskih zvijezda da ga pusti u Dnevniku. “Molitva za mir” imala je zapanjujuće dobar Vannin vokal, ali iznad svega bila je to poštena domoljubna pjesma. Brza, nabijena ritmom, s refrenom koji je bio koliko vapaj za mirom, toliko i energičan krik protiv agresije. U trenu je našla put do emotivnoga sklopa hrvatskih dragovoljaca, ljudi u skloništima i podrumima, ali i kritičara.
U srpnju 1993. pušten je novi singl “Tek je 12 sati” kojim je završena faza potpunog osvajanja hrvatske scene. Ako je “Molitva za mir” bila hit, “Tek je 12 sati” postala je - hit desetljeća.
Usporedno s razvojem ET-ja, scena je do sredine devedesetih buktjela u obliku prerušenih estradnjaka, niza ET-jevih imitatora i cijelog niza čuda od jednoga hita (dva-tri): Cassandra, Senna M, Ella, Anna Maria, Simplicija, Illan Kabiljo...
Nakon prva dva albuma, koji su lansirali još nekoliko velikih hitova, treći album “Anno Domini” 1996. nastajao je već pod pritiskom potpuno poremećenih odnosa između članova benda i nakon njega je nastupio kraj.
Pokušaji spretnih menadžera na čelu sa Zoranom Škugorom da se nakon prvoga vala dancea nastavi s drugim nisu donijeli zadovoljavajuće rezultate, no dance je u drugoj polovini devedesetih nastavio živjeti u pjesama Ivane Banfić, Nine Badrić, a kasnije i Colonije koja genetski kod hrvatskog dancea s početka uz nadogradnje devedesetih održava do danas.
I protivnici dancea priznat će da je zahvaljujući njegovoj popularnosti najširim masama približio hip-hop kulturu i izvukao je iz podzemlja.
Zlatno doba cro-rapa
U hitovima ET-ja gotovo da nije bilo dijela bez repanja, a i članovi benda potpuno su u odijevanju imitirali američke hip-hop zvijezde, premda je to nekada možda djelovalo ridikulozno ili previše prepotentno. Od sredine devedesetih jednu od krucijalnih uloga za rađanje hrvatske hip-hop scene imao je radio 101 s kultnim emisijama “Rap Attack” Slavina Balena i “Blackout” Phata Phillieja. Krajem devedesetih počinje izlaziti niz debitantskih albuma hrvatskih hip-hop i rap izvođača: TBF,-a Bolesne braće, Tram 11, El Bahateeja... To se razdoblje smatra zlatnim dobom hrvatskoga rapa.
Glazbom i imidžem hrvatski reperi imitirali su svoje američke uzore, a jednako je bilo i s tekstovima, s tom razlikom da su pjevali o problemima svoje sredine. Bunt mladih autora u vrijeme tranzicijske Hrvatske već debelo natopljene lopovlucima političara i onih koji su se busali u hrvatska prsa, problematičnim privatizacijama i bahaćenjem vlasti bio je jasan, logičan i dobrodošao. Osobito među mladima. No, zbog često nategnutog forsiranja socijalnih tema i prevelike autodidaktičnosti tekstovi domaćih repera nisu (napominjem: izvan krugova ljubitelja rapa i svoje generacije!) dobili širu kulturološku težinu kakvu su postigli pripadnici novoga vala.
Nesumnjivo da se dio hip-hopera doživljavao preozbiljno, a jedan je od takvih bio i El Bahatee. Na dodjeli Porina 2003. godine u izravnom televizijskom prijenosu, zbog neslaganja s američkom vojnom intervencijom u Iraku, izašao je s američkom zastavom na koju je napisao poruku - jedite k***! Uslijedile su ozbiljne reakcije (navodno je svim članovima benda trajno zabranjen ulazak u SAD) i, slučajno ili ne, El Bahatee se brzo povukao sa scene.
S izuzetkom TBF-a, Ede Maajke i Elementala, koji su oduvijek bili više od hip-hopa, scena je nakon početnog uzleta pokazala da nema kreativnih i drugih potencijala da se kao cjelovit pokret održi na duže staze, ali su neki njezini junaci ostali prisutni kao izvođači (General Woo) ili studijski kreativci (Darko Juranović D’Knock, Baby Dooks).
