Kamere, mikrofoni, novinari baš i nisu uobičajena slika na ulicama Gline. No, prošlog ponedjeljka onamo ih je privukao dolazak hrvatskog predsjednika, kojeg su čekali pred ulazom u Hrvatski dom.
Začudo, Josipovića nitko nije pitao o Milanoviću, Liniću ili Karamarku, nego samo o Natku Devčiću, skladatelju rođenom prije sto godina kojem se te večeri svečanim koncertom u Glini odavala počast.
Josipović je i prije tri godine bio u Glini na jednom glazbenom zadatku. Tada je došao na koncert koji je Glini, skupa s novim pianinom, darovao Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. U obje prilike uvjerio sam se da je domaćinima uistinu bilo stalo ne samo do predsjedničkih posjeta nego i do njihovih povoda i razloga.
Gradonačelnik Milan Bakšić i svi ljudi koji se okupe u ovakvim prilikama – profesori, predstavnici glinskog ogranka Matice hrvatske, zainteresirani građani, pa čak i učenici dovedeni na priredbe, pokazali su da im je važan i novi klavir, kao i čuvanje uspomene na jednog od svojih sugrađana zaslužnih za hrvatsku kulturu.
Dug Zagreba prema provinciji
Pri tom je pijanist, skladatelj, pedagog, glazbeni teoretičar i akademik Natko Devčić (30. lipnja 1914. – 4. rujna 1997) već kao mladić napustio Glinu i zauvijek se odselio u Zagreb. Međutim, njegova udovica, gospođa Beata Devčić, glasovita zagrebačka profesorica glazbe, najbolji je svjedok i nastavljač ljubavi svoga supruga prema rodnom gradu. Kao počasna gošća bila je osobito dirnuta svečanošću koje su zajednički organizirali Grad Glina, Hrvatskog društvo skladatelja, HAZU i Ministarstvo kulture RH.
I ova svečanost, baš kao i onaj dirljiv koncert pijanistice Mire Flies Šimatović s prvacima zagrebačke Opere prije tri godine, imali su još nešto zajedničko: ideju da je Zagreb, kao središte hrvatske države i kulture, dužan sa zahvalnošću uzvraćati provinciji na ljudima kakav je bio Natko Devčić i kakvih je mnogo. Dovoljno je uzeti u ruke bilo koji leksikon znamenitih Hrvata i pogledati mjesta njihova rođenja. Zagreb, baš kao i svako državno središte, privlači i usisava sve najbolje iz cijele zemlje, prema njemu s raznovrsnim talentima, željama, snovima i ambicijama hrle nadarena djeca iz svakog zakutka i zaselka domovine.
Ali, u današnje se vrijeme u tom istom Zagrebu i njegovim velebnim ustanovama i velevažnim institucijama dičnih imena sve rjeđe javlja svijest o tome da je metropola svojim provincijama dužna ne samo zahvalnost nego i ulaganje u nove naraštaje. Da, nadarena djeca se rađaju i predstavljaju čudo i za svoje roditelje. Ali, ako im se ne pruži barem minimalna prilika za prepoznavanje svojih talenata, ako se za cijelog svog djetinjstva i mladosti ne susretnu s ljudima, djelima i primjerima koji im mogu razbuditi maštu i potaknuti znatiželju i ambicije, iskra duha ili možda čak genija u njima ostat će neotkrivena, skrivena i na kraju će utrnuti skupa sa životom koji se mimoišao sa svojom sudbinom. Valjda nitko ne misli da djeci danas na tom putu mogu pomoći i oplemeniti ih pametni telefoni, današnji mediji i internet?
Uostalom, vratimo se opet na te velebne i velevažne naše zgrade, ustanove i državna ministarstva i pročačkajmo po njihovoj povijesti, počevši od imena utemeljitelja i datuma nastanka. Kada bi hrvatska država za svoje današnje “provincije”, gradove, prekobrojne općine i sela, činila barem deseti dio onoga što je u tom pogledu za svoju hrvatsku provinciju činio carski Beč, gdje bi nam bio kraj? Ima stvari u kojima i okupatori mogu dati dobar primjer.
Glina je grad u kojem se, s pravom, vole hvaliti svojom kulturnom prošlošću, usko vezanom uz vojnu povijest. Josip Jelačić je iz glinskog garnizona otišao na mjesto hrvatskog bana, ostavivši za sobom, među ostalim, lijepo uređen glavni gradski perivoj. Mnogi su se austrougarski oficiri bavili i glazbom, a među njima je bio i Josif Runjanin. Upravo je u Glini, kaže predaja, prvi put zasvirana i prema Runjaninovim notama otpjevana Mihanovićeva Hrvatska domovina, Lijepa naša. Zbog toga Glina s pravom pokušava doći do pozornosti hrvatske javnosti i hrvatske države i kao grad hrvatske himne. Gradonačelnik Bakšić ima čak i jednu vrlo originalnu ideju o festivalu himni, a sa suradnicima je razvio i koncept projekta integriranog razvoja pod naslovom “Glina – riznica nacionalnog identiteta”.
Jedna stvar u tom konceptu, doduše, vrlo vidno nedostaje. Predviđeno je spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu kao i memorijalna prezentacija mjesta na kojem je u središtu grada stajala župna katolička crkva sv. Ivana Nepomuka, koju su tijekom okupacije srpski pobunjenici sravnili do temelja. Ali, nekima je taj zločin, baš kao i povelik broj ubijenih Hrvata iz Gline i onih koji su još uvijek na popisu nestalih, valjan razlog da se ni jednom riječju ne spominje pravoslavna crkva koja je 1941. najprije bila poprište masovnog ubojstva srpskog stanovništa, a potom je i srušena. Umjesto nove crkve, komunističke su vlasti na njenu mjestu izgradile Spomen-dom. Nakon oslobođenja u Oluji iz te su zgrade uklonjeni svi tragovi spomena na žrtve ustaškog zločina. Devastiran je spomenički kompleks i ispred zgrade koja je preimenovana u Hrvatski dom.
Crkva za crkvu, grob za grob
O tome ljudi u Glini nerado govore, što najbolje govori da su svjesni koliko je cijela ta stvar oko pamćenja, sjećanja i počasti žrtvama riješena na, blago rečeno, nepriličan način. No, to je priča za sebe za koju će Glinjani sami, Hrvati i Srbi zajedno, morati smoći snage da je raščiste i svojoj djeci otvore put prema budućnosti u kojoj neće vladati pravilo crkva za crkvu, grob za grob.
U tom je smislu primjereno na mjestu zločina djeci ponuditi upravo glazbu, pružiti im priliku za oplemenjivanje i razvijanje talenata, dati im poticaj da grade neki novi bolji svijet. U glinskom Hrvatskom domu i u Gradu Glini sve je spremno za otvaranje Glazbene škole, prve u tom gradu hrvatske himne. Osigurali su sredstva, obavili sve administrativne procedure, dali školi već i ime Natka Devčića, napravili audiciju i već registrirali pedesetak nadarenih djevojčica i dječaka. Imaju i profesore i novac. K tomu profesorica Devčić, itekako kompetentna za tu prosudbu, tvrdi da čak petnaestero od prijavljene djece ima apsolutni sluh. Ali zato nikakvog sluha nema u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sve je zapelo u nekom uredu, a odgovori na brojne upite su sve jedan birokratskiji od drugog. Pa kad to već nije riješio ministar Jovanović, eto njegovu nasljedniku Mornaru prvog, važnog i vrlo jednostavnog zadatka: dajte gradu hrvatske himne Glini glazbenu školu!
