Posljednjih trideset godina hrvatski su građani preživjeli tri stabilizacijska programa, a sve se više zagovara i četvrti, no tko god da ga pokrene, morat će biti originalniji od prethodnika jer bi se taj program provodio u bitno drukčijim uvjetima od tadašnjih.
Uvijek bježali od reformi
U odnosu na osamdesete ili devedesete godine prošlog stoljeća, Hrvatska je postala visoko zadužena zemlja potpuno integrirana u međunarodnu ekonomiju, ali i zemlja starijih ljudi. Umirovljenici čine više od četvrtine stanovništva, a broj novorođene djece svake se godine smanjuje za tisuću, što će, nevezano za sve ekonomske probleme i promašene politike, biti ključno razvojno ograničenje u idućim desetljećima.
Prvi stabilizacijski program kao premijerka SFRJ (1982.-1986.) pripremila je Hrvatica Milka Planinc koja je stabilizirala devizne rezerve zemlje tako što je ograničila uvoz, a stariji se tog razdoblja sjećaju po vožnji par-nepar i nestašici uvozne robe. Planinc je zaustavila odljev deviza, ali ne i cijene pa je država prošla kroz ružno hiperinflacijsko razdoblje kojemu je pokušao doskočiti Ante Marković. Iz tog razdoblja pamti se vezanje jugoslavenskog dinara uz njemačku marku i zamrzavanje plaća. Jedan od autora trećeg stabilizacijskog programa u deset godina – a prvog u nezavisnoj Hrvatskoj – kaže da su se zabrane za kojima su posegnuli jugoslavenski premijeri mogle provesti u zatvorenoj socijalističkoj državi, no takvo što u sadašnjim okolnostima nije moguće.
– Markovićev je program propao jer nije imao kontrolu nad središnjom bankom, njemu iza leđa tiskali su novac i time je priča završena. Nijedna stabilizacija nije moguća bez podrške politike. Programom iz 1993. godine uspjeli smo zauzdati cijene jer smo imali podršku predsjednika Franje Tuđmana za inflaciju, ali ne i za sve ostalo. On se nije petljao u monetarnu politiku, htio je uvesti kunu i pustio nas je da se igramo s inflacijom, ali nikad nismo dobili političku podršku za drugi dio stabilizacijskog programa koji je vezan uz strukturne reforme, privatizaciju, restrukturiranje javnih poduzeća. Posljedice toga osjećamo i danas – kaže naš sugovornik.
Četvrti stabilizacijski program ne bi se, kaže taj visokopozicionirani doktor ekonomije, vrtio ni oko inflacije ni oko tečaja nego oko radikalne deregulacije i liberalizacije u poslovanju. Tržište je samo po sebi rizično, a poduzetnici trebaju poticaj da uspiju i država ih ne smije sputavati. Ako je netko u poduzetništvu u stanju zaraditi 100 kuna, država mu ne smije uzeti 70 ili 80, već samo 20 kuna, a sve ostalo mora ostati poduzetniku.
– Nema pravilnika, nema kontrola i stotine dozvola, nema dodatnih nameta, sve se to mora odmaknuti od poduzetnika ako želimo stvoriti bazu iz koje će se financirati socijalna prava velike skupine građana ovisne o državi, kaže sugovornik.
Neki novi Nikica Valentić, Milka Planinc ili Ante Marković ne trebaju rušiti inflaciju cijena knjiški razrađenim formulama, ali moraju inflaciju propisa, brojnih lokalnih i državnih jedinica vlasti, neznanja, nepotizma, nerada... što je zacijelo puno teže ima li se na umu da nijedna vlada do sada nije stabilizirala javnu potrošnju nego iznova ide u novo zaduženje.
U odnosu na Hrvatsku iz 80-tih pa i 90-tih godina prošloga stoljeća, bez obzira na rat i stradanja koja je donio, nedostatak posla glavni je problem današnje radno-aktivne populacije, posebno mladih.
Nema nevinih
Nepostojanje formalnog zaposlenja dio građana, pogotovu uz Jadran, kompenzira radom u sivoj zoni i uslužnom sektoru. Poljoprivreda je zapuštena, nestalo je na stotine industrijskih tvrtki, obrazovni je sustav učahuren u prošlosti baš kao i dio političkih stranaka koje vraćanjem na Drugi svjetski rat i druge povijesne teme prikrivaju svoju odgovornost za krizu i nemoć da se prilagode promjenama. Neko se vrijeme moglo i tako dok je bilo prostora za zaduženje, za što odgovornost snose svi sudionici vlasti ovisno o tome koliko su dugo upravljali državom. Sad kad je granica dosegnuta – inozemni je dug primjerice 107 posto BDP-a, a javni dug 80 posto – političke se stranke, ali i utjecajni sudionici u vlasti – poput sindikata, poslodavaca, bankara – moraju otrijezniti.
>>Svi ljudi koji su trebali, a nisu spasili Hrvatsku od gospodarskog sloma
>> Hrvatska na dnu i zbog klime nesigurnosti Vladinih reformi
>> Reuters o Hrvatskoj: Znakovi siromaštva su posvuda
Strasno kada politicari pricaju da ce rezati drzavne troskove to znaci samo jedno da ce nakupovati jos vise novih auta,ureda,mobitela i ostalog nepotrebnog za svoje guzice i da ce nas opet jos vise zaduziti. Koliko ce nas milijardi dolara ovaj put zaduziti za njihov luksuz biti ce zanimljivo vidjeti.