Ćuprija, Zagreb, Kruševac i Ožegovci, selo podno Papuka nedaleko od Pakraca, četiri su mjesta koja u životu 64-godišnje Vere Nikolić, bivše svjetske rekorderke u trčanju na 800 metara, zauzimaju posebno mjesto. U ovom posljednjem s prijateljicom Lidijom Antić trenutačno je na desetodnevnom odmoru u obiteljskoj kućici supruga Paje Ćasića kamo inače posljednje dvije godine redovito dolazi svakih mjesec ili dva.
– Muž je rođen u Ožegovcima i emotivno je vezan za ovaj kraj, a ja u njemu, nakon niza ružnih trenutaka u životu, nalazim svoj mir. Nema telefona, nema nikakve jurnjave i mogu se slobodno opuštati uz svojih pet strukova rajčice i tri struka paprike. Tu sam najčešće s mužem, ali povremeno dolaze prijatelji i djeca – kazala je Vera.
Djevojčica iz Ćuprije
No, dodala je, iako uživa u miru obližnje šume, ovog je puta ponijela televizor jer ne želi propustiti zbivanja na Olimpijskim igrama.
Bolji poznavatelji sporta vjerojatno će se sjetiti kako je Vera baš u Londonu, u srpnju 1968. godine, oborila svjetski rekord u trčanju na 800 metara. Dvadesetogodišnja djevojka iz male Ćuprije u Srbiji, koja je već imala titulu europske prvakinje iz Budimpešte, postala je preko noći sportski idol tadašnje Jugoslavije, a od nje očekivalo se da na Olimpijskim igrama u Meksiku osvoji zlatno.
– U London sam došla s najboljim rezultatom, a svi su ipak samo slikali Engleskinju Lilijan Bord. Trčala sam iz inata i oborila svjetski rekord. Uslijedila je prava euforija, svi su tražili od mene zlato na Olimpijskim igrama, a ja sam se u strahu pitala: Šta će biti ako osvojim drugo mjesto? Prije starta trema je bila tolika da sam trenera pitala gdje su mi sprinterice, a držala sam ih u ruci. Kad je počela utrka, poslije tristo metara jednostavno sam stala. Tada je u mojoj glavi nastao "prekid filma". Nesvjesno sam otišla u olimpijsko selo, obukla se i odšetala u grad. Na klupi po kiši nakon 24 sata pronašao me meksikanski policajac i vratio u olimpijsko selo – prisjetila se Vera.
"Nitko nas nije želio"
Nakon neuspjeha Veri nitko službeno nije ništa prigovarao ali, u maloj sredini kao što je bila Ćuprija više nije bila dobrodošla. Krenule su, kaže, priče koje ne želi ni izgovoriti i tada je znala da, ako se želi dalje baviti sportom, mora otići u drugu sredinu i naći trenera kojemu će vjerovati. Bio je to Leo Lang pa je s treninzima nastavila u Atletskom klubu Dinamo u Zagrebu za koji je osvojila brončanu medalju na prvenstvu Europe u Ateni i zlatnu na prvenstvu u Helsinkiju.
Nakon završetka karijere Vera se zaposlila u SIZ-u za fizičku kulturu u zagrebačkoj Dubravi, a kao uspješna sportašica dobila je i stan od Grada. Tu je upoznala supruga Paju, koji je radio kao policajac, te rodila kći Jelenu i blizance Milana i Dejana. Problema nije imala sve do lipnja 1991. godine kada je dobila otkaz i kada je njihov stan dodijeljen drugom policajcu. Odselila se na brzinu nakon prijetećih telefonskih poziva, a medalje, pehare i novinske članke spasila je prijateljica Danijela Ungar. U Srbiji, međutim, ona i obitelj nisu dočekani raširenih ruku.
– Bio je to najteže razdoblje u mom životu. Nikome ništa nismo učinili, a nitko nas nije želio. Živjela sam u garaži kod roditelja u Ćupriji i nisam imala posla. Spasio nas je poziv iz Kruševca u kojem sam dobila posao trenerice u atletskom klubu, no radila sam i mnoge druge poslove jer sam se morala brinuti za obitelj. Muž nije radio devet godina, sve dok nije Milošević otišao s vlasti i tada mu je Đinđić osobno pomogao. Sve sam to izdržala jer sam veliki borac i jer sam uza sebe imala muža i djecu. Sada je tu i petero unučadi. Moja obitelj je moj najveći životni uspjeh – kaže Vera.
Sada je u mirovini koju dijelom dobiva iz Hrvatske, a dijelom iz Srbije. U Hrvatsku se vratila prvi put 2002. godine. Prije četiri godine ponovno je uspostavila kontakt s bivšim klubom, ove godine bila je i na Hanžekovićevu memorijalu, a u Aleji sportskih velikana na Jarunu postavljen je i njezin pano. Nije međutim, uspjela još doći do svog stana u Zagrebu. Podnijela je, kaže, zahtjev za trajno zbrinjavanje, ali su ga odbili uz obrazloženje da muž ima kuću u Ožegovcima od 35 kvadrata.
– On je tu suvlasnik s bratovom suprugom što znači da smo vlasnici samo 17,5 četvornih metara. Žalili smo se i tada smo dobili rješenje u kojemu piše da će netko doći to provjeriti u roku od godinu dana. Prošle su tri godine. Neću odustati jer želim imati svoj kutak u Zagrebu. Tamo sam provela velik dio svoje mladosti, tamo sam rodila djecu, tamo imam prijatelje. Poražavajuće je da kad dođem u Zagreb moram odsjesti u hotelu. Razgovarala sam nedavno s Petrom Skansijem, koji mi je prijatelj još iz Meksika i nadam se da će mi pomoći – rekla je Vera.
Svaka čast Veri Nikolić na njezinim sportskim rezultatima,ali taj njezin Pajo Čosić je navrat nanos 91 pobjegao iz RH jer je nije prihvatio kao svoju domovinu i koliko se sječam milim da je bio i člam KOS-a zajedno sa drugim bivšim zagrebačkim "milicajcima" nakon što su muirali židovsku zajednicu i njihovo groblje na Mirogoju pobijegli iz RH,a oni koje smo uhvatili zamijenili smo ih za Kikaša i dr.