Branko Borković, poznatiji kao Mladi Jastreb, još od osnutka Braniteljskog fonda zalagao se je da taj fond bude zatvorenog tipa i da kotira na Zagrebačkoj burzi.
Tu ideju iznio je svakom ministru, no nije bilo sluha. I u konzultaciji sa stručnjacima s tržišta kapitala iznosio je braniteljskim udrugama činjenicu da će u suprotnom, ako se fond ne stavi na burzu, uskoro neku dionicu trebati prodati.
A što se i dogodilo 2008. kada je prodana dionica Ine, pa je nakon toga, a sve do danas, Fond ostao samo na dionici HT-a.
– Ideja da Fond treba kotirati na burzi iznesena je još devedesetih godina, kada se je o osnutku Fonda počelo pričati, jer samo takva bi omogućila rast vrijednosti fonda. Naravno, tada se je očekivalo i da će veći broj dionica biti u fondu i da će fond biti “težak” barem 20 milijardi kuna – kaže Borković.
Dodaje da bi Braniteljski fond na burzi mogao ulagati i u dionice, a ne samo depozite u poslovnim bankama ili obveznice, a možda bi i bio partner u Podravci ili još nekoj kompaniji. Takvom politikom, da se vodila otpočetka, izbjegla bi se vjerojatno i prodaja dionice Ine.
Jer, kako kažu Borković i neki od predstavnika tržišta kapitala, kod otvorenog fonda kakav je Braniteljski, branitelji su udjelničari i naplaćuju se iz imovine Fonda. U slučaju zatvorenog fonda branitelji su dioničari i ne naplaćuju se iz imovine Fonda, već svoju dionicu Fonda prodaju na burzi i time dobiju novac.
Pa tako likvidnost ne bi došla u pitanje, a upravo zbog ugrožene likvidnosti, odnosno nemogućnosti da se isplati novac braniteljima, prodaja dionice Ine 2008. bila je neophodna.
– Treba podsjetiti na činjenicu da su isplate braniteljskih udjela bile omogućene u travnju 2008., nakon tri godine rada Fonda. U to vrijeme u Fondu je bilo oko 200 milijuna kuna likvidnih sredstava.
Do listopada iste godine, kada je završavala javna ponuda MOL-a, braniteljima je isplaćeno više od 700 milijuna kuna, što znači da su iskorištena likvidna sredstva Fonda, a ostatak od 500 milijuna
Da je braniteljski fond na burzi, možda bi već imao udjel u Podravki ili nekoj drugoj domaćoj kompaniji
kuna namaknut je zaduženjem kod banaka.
Zbog propisane procedure isplate udjela iz Fonda, u tom smo trenutku znali da u sljedeća dva mjeseca dolazi obveza za isplatu od još 200 milijuna kuna, što je trebalo dodatno osigurati. S ekonomske točke gledišta, jedini pravi potez bio je prodati dionice po toj cijeni.
Jer da i MOL-ova ponuda nije bila prihvaćena, prodaja udjela iz Fonda HB-a morala bi biti zaustavljena zbog nedovoljnih likvidnih sredstava potrebnih za tražene isplate.
Da nismo prodali dionice Ine, ne bismo mogli isplatiti branitelje niti bismo to mogli kasnije zbog pada cijene te dionice
Ali bi isto tako, da nije prodana, zbog kasnijeg pada cijene dionice Ine, vrijednost Fonda bi bila manja pa opet ne bi mogli obaviti isplatu – objašnjava Josip Glavaš, predsjednik uprave Erste Investa, koji je tada upravljao Braniteljskim fondom, no i kaže da mu je teško komentirati bi li situacija bila bolja da je Fond uvršten na burzu.
No prodaja Ine, iako je bila neophodna, zaustavila je od sljedećih vlada stavljanje drugih dionica od privatizacija u Fond. Pa se fondom i danas upravlja samo s ciljem održavanja likvidnosti kroz ulaganja u sigurne vrijednosne papire.
Borković je siguran da bi dionice Ine još bilo u Fondu, da je od početka bio zatvorenog tipa, kojim, smatra je od početka uz manje troškove mogao upravljati neka državna institucija.
>> Medved pozvao braniteljske udruge na dijalog oko upravljanja Braniteljskim fondom
Prodaja dionica je uvjek kratkorocno rješenje, pogotovo ako se prodaju dionice tvrtke koja stalno generira prihode. U tom slucaju prodavatelj dobiva određeni iznos koji ne traje vjecno dok kupac uz dionice dobiva i izvor prihoda. Ne može se vjecno prodavati da bi se namaknula sredstva za braniteljske fondove. Trebalo se okrenuti izvorima prihoda a ne njihovom prodavanju.