Investitori, što dalje od Hrvatske, to bolje za vas! To je poruka koju šalje hrvatska Vlada tvrdeći, i nakon što je Ustavni sud amenovao odluku Vrhovnog suda, da su suci prekršili zakon odobrenjem predaje Josipa Perkovića. Kakva smo mi to zemlja u kojoj je moguće i pod takvim svjetlima reflektora da čak i vrhovni suci “krše zakon”, a svi ustavni suci na to “žmire”!? Ako im je ćeif kršiti zakon, gospodo, ni Vlada vam tu ne može pomoći. Pa sad vi zaključite kakva je budućnost vaših investicija u zemlji takve pravne nesigurnosti! U kojoj bi normalnoj zemlji koja toliko vapi za investicijama “visoki izvor iz Vlade” poticao takvo nepovjerenje u vlastite institucije.
Iako, ako su suci takvi, koja korist od najave autentičnog tumačenja zastare koje će po analogiji nazvati lex Mustač!? Cilj je suce natjerati da zakone tumače kako to odgovara “visokom izvoru iz Vlade”, ali suci će i to tumačenje tumačiti po svome. Dakako, ako prođe ocjenu ustavnosti. I što se želi postići takvim presedanom, zar će Vlada i Sabor svaki put tako intervenirati kad im se ne sviđa kako suci sude.
Tako je to sa sucima i sudstvom. Da nisu zapravo proeuropskim tumačenjem zakona izručili Perkovića, slušali bi egzaltirane hvalospjeve “visokog izvora u Vladi” koji bi hvalio ulogu sudstva u obrani hrvatskog suvereniteta i naših državljana od europskog uhidbenog naloga, dok bi istodobno sudstvo u očima mnogih nepovratno bilo etiketirano kao politički ovisno, komunističko i tko zna kako sve. Samo jedna odluka može potpuno promijeniti percepciju javnosti o sudstvu. Slučaj Perković mnoge je prosvijetlio. Pod dojmom boja koji je Vlada vodila protiv sudaca, mnogi su shvatili razloge i posljedice sudske neovisnosti. Koliko su puta suci tumačili da ne traže prava za sebe, već zbog sviju nas, i uvijek bi bili neshvaćeni. Da bi sada, čak i neskloni im, govorili o tomu kako su na slučaju Perković dokazali neovisnost (o izvršnoj vlasti). Doduše, koristeći to kao argument neutemeljenosti teza o političkim pritiscima na sudstvo. Premda, moglo bi se isto tako reći da je i odluka suprotna očekivanjima Vlade zapravo posljedica pritiska jer je sudstvo moglo sa sebe skinuti stigmu ovisnosti o politici jedino izručivanjem Perkovića.
Stoga, dužnosnici trebaju izbjegavati govoriti o konkretnim slučajevima. Tko zna sudsko vijeće koje je pravomoćno odlučilo da zastara nije prepreka predaji Josipa Perkovića Njemačkoj, zna da nitko, pa ni premijer, nije mogao utjecati na njih. Politika je svojedobno inzistirala na osudi Mile Dedakovića i Vukovaraca pa je sutkinja Lidija Grubić Radaković dokazala svoju neovisnost u tim dramatičnim okolnostima. Prva asocijacija na suca Marina Mrčelu oslobađajuća je presuda feralovcima. Vladin pritisak nije mogao utjecati ni na vijeće suca Ivana Turudića.
Stoga su promašene opaske predsjednika Sabora Josipa Leke da suci moraju biti otporniji, predsjednika Josipovića da smo mlada država u kojoj se grade odnosi te ministra pravosuđa o poželjnoj polemici sudbene i izvršne vlasti, jer skreću pozornost s biti problema. A to je pritisak na percepciju javnosti, čime se podriva autoritet sudstva. Umjesto da se na štetu sviju nas bavi tuđim poslovima, bilo bi bolje da se “visoki izvor iz Vlade” bavi svojima, recimo, rezultatima profesora ili neuspjelog vlasnika poljoprivredne apoteke ili pomoćnikom ministra financija s imovinom vrijednom 60 milijuna kuna koji je bio u sukobu interesa čim je pomislio preuzeti tu funkciju...
>> Saborska većina može ‘presuditi’ da Perković nije smio biti izručen
zašto se štiti Perkovića. "Perković je enciklopedija svih zločina. Poznata je činjenica što su radili očevi Mladana Bajića, Stipe Mesića, predsjednika Josipovića i drugih, bilo bi rizično da se iz enciklopedije bilo što izvuče. Zaštitnici Perkovića nisu sigurni u kakvom bi smjeru mogla ići istraga. A sama činjenica da Perković i ne progovori ništa, samo suđenje bi bilo u središtu svjetske javnosti i odrazilo bi se na domaću političku scenu te bio izravni udarac SDP-u",