Gdje je ministrica dok ubijaju djecu?
U romanu Levitan slovenski pisac Vitomil Zupan na jednom mjestu svom glavnom liku zatočenom zbog verbalnog delikta u ondašnjem komunističkom zatvoru u usta stavlja i ovu rečenicu: Godine tako brzo prolaze, ali dani, dani su dugi. U trećemilenijskoj hrvatskoeuropskoj zbilji stvar je podosta drugačija, godine prolaze sporo, a dani, neurotični i opterećeni svim i svačim naprosto lete, bježe iz ruku. U toj europskoj Hrvatskoj, koja se još nije probudila iz svog višestoljetnog sna, pa je zbog toga razne protuhe i lopovi siluju i potkradaju, godina dana najsporije prolazi u riječkom Centru za socijalni rad. Tamo u tih 365 dana svašta stane, ima tu kava s prijateljima, bolovanja, odlazaka na ribarnicu, tračanja na poslu, igranja igrica na kompjuteru, potkradanja radnih sati i zasigurno mnogo toga još što meni moja mašta ne dopušta misliti, a pristojnost napisati. Sporo teku godine u Centru, toliko sporo da čovjek ne bi ni pomislio da se ta ustanova treba baviti ljudskim sudbinama koje su u pravilu nepredvidive, munjevite i komplicirane. Sve ovo govorim strašno tužan i zgrožen nad smrću jedne nevine dvogodišnje djevojčice koju je od te smrti morao zaštiti taj Centar. O toj sporoj i dugačkoj godini govorim stoga što novine i portali pišu da nitko iz tog Centra tu problematičnu obitelj nije posjetio godinu dana. Djevojčica koja je umrla od predoziranja antidepresivima imala je samo dvije godine, dakle najmanje polovinu svoga života živjela je u paklu, nezaštićena i ostavljena sebi i svojoj sudbini. Misle li ljudi koji su trebali u te obilaske odlaziti da ta jadna djevojčica samo nije imala sreće? Da se rodila među krivim ljudima? Ili im ne padaju na pamet takve stvari pa surfaju po raznim portalima ne bi li doznali na kojoj im sad modnoj reviji sudjeluje modno osviještena ministrica? U tom očito skandalozno vođenom ministarstvu ne postoji nikakva hijerarhijska odgovornost za smrt bilo koje osobe o kojoj se to ministarstvo treba brinuti. U društvu naviklom na tupost teško je očekivati suze i kajanje odgovornih. I da, kad već spomenuh modu, smrt se nosi, u Hrvatskoj je smrt u modi.
Kako reći ljudima da pas nije ajfon nego životinja?
Opet u novinama čitam o smrti jedne djevojčice, ovaj put u Engleskoj, ubio ju je udomljeni mastif, najednom je poludio, tako pišu novine. Već dvadesetak godina moj se brat bavi odgojem pasa, svojevremeno je kraj moje spavaće sobe godinama bio i njegov hotel za pse, nalajali smo se zajedno, svi ti psi i ja, pokatkad i nazavijali na pun mjesec, sve sam to vidio iz neposredne blizine, slušao, ponekad i držao onaj debeli rukav da me psi napadaju, točnije da vježbaju obranu svog vlasnika. Nažalost, naslušao sam se tužnih ljudskih priča o tome kako njihov pas, zamislite, traži da čak i po dva puta dnevno izađe iz stana! Ali i strašnijih, ugrizao je dijete, napao je vlasnika, izgrizao drugog psa, ubio mačku i sve te tužne i nepomirljive stvari kad je kućni ljubimac u pitanju. Često je bilo problema s time da pas vuče u šetnji, obično bi riječ bila o rotvajleru od nekih šezdesetak kilograma i njegovoj vlasnici od četrdeset i pet. Kako ljudima reći da su zastranili i da pas nije videoigrica ni ajfon, nego životinja? Što je životinja? Tko sam ja? Možda da za početak odgovore na ova jednostavna pitanja.
Da je odabrala bijeli auto, možda bi izgledao još veći...
Ima i dvadesetak godina od filma Vozeći gospođicu Daisy, šarmantnog filma nježnih emocija s kojim se može provoziti jedno kišno popodne ili večer. O intimi zajedničke vožnje ispisane su tisuće stranica književnosti i književnog šunda, snimljene tisuće kilometara filmskih traka, ispričano mnogošto. O tome mislim dok gledam one stepenice na ulazu u jednu oronulu zgradu u Sisku, stepenice zakrčene plastičnim autićima svih vrsta i boja. O toj pametnoj građanskoj akciji ne moram ja pisati, svi su o tome dobro i temeljito izvijestili, ja recimo, dok miješam vodu i vino i otvaram prozor da poplašim vranu na balkonu, strahujem za duševno zdravlje vozača stanovite, kako sama kaže, lijepe i moćne žene. Jer, kad bešumni stroj krene u obilazak blatne i zapuštene, siromašne i od rata još neoporavljene županije, taj vozač morat će, baš kao i svi vozači, saslušati svakidašnju jadikovku te lijepe i moćne, kako sama kaže, žene. Pitanja koja je razdiru: možda je mogao biti i bijeli? Izgledao bi veći? Što je u modi?
Hm, ode Merzel, bez obzira koliko se zatezala i kako dobro nacrtala usta.