Čini se da aktualnoj hrvatskoj vladi sve više nedostaje odlučnosti. Ideje zapravo nisu problem. Zaista nije teško sjesti dva-tri sata, raspraviti, zapisati i pobrojati dvadeset, trideset, pedeset... dobrih ideja koje bi sa sigurnošću mogle promijeniti Hrvatsku nabolje. I dojam je pri tome da više-manje vlada dosta široki konsenzus oko toga koji su to ključni problemi koje je nužno ispraviti.
Zamisli oko toga kako promijeniti Lijepu našu ne mogu se nikada, naravnom, u potpunosti podudarati čim se u prostoriji nalazi više od jedne osobe, ali bez obzira na ideološke, intelektualne, kulturološke ili sasvim osobne različitosti, u Hrvatskoj postaje razvidno da je nedostatak liderstva ključna boljka hrvatskog društva.Umijeće vođenja nije nešto što se može naštrebati. Najčešće je to osobina s kojom se rađa, a hrvatski je sustav takav da, nažalost, na pomalo čudan način osigurava kontinuiranu negativnu selekciju na vrhovima hrvatske politike, javne uprave, javnih tvrtki i državnih poduzeća.Kad kroz desetljeća imamo polustručno, nestručno i kompromisersko vođenje zemlje onda vremenom postaje teško razlikovati normalne, jednostavne i orginalne ideje od političarskih izvrtavanja. Izvrtavanje je, naglasimo to posebno, ključna “vještina” onih koji su i sami svjesni da ne maju kapacitet lidera.
Zbog tih i takvih pripremili smo kratki Večernjakov podsjetnik na niz ideja koje bi se mogle provesti uz malo odlučnosti a koje bi, možemo tvrditi s visokom razinom sigurnosti, brzo napravile od Hrvatske bolje mjesto za život.Grupa Večernjakovih novinara zapravo je bez puno koordinacije na papir stavila priče koje se kroz javne rasprave već provlače godinama. Koliko smo dugo, primjerice, svjesni da imamo preveliki broj gradova, općina i župnija te da puno previše plaćamo puno preveliki broj lokalnih dužnosnika? Pa barem jedno desetljeće to je tema koja je javno osviješćena kroz desetke, možda i stotine novinskih tekstova i do sada se još nitko od naših velikih i “odlučnih” političara nije pomaknuo u smjeru dramatičnog rezanja prevelikih rashoda na lokalnim razinama.Isto tako, koliko je dugo jasno da nemamo baš učinkovit Sabor ili da su niske plaće direktora velikih javnih tvrtki obična demagogija ili da smo sve starija zemlja bez natalitetne politike ili da nam obrazovni sustav nema veze s potrebama gospodarstva ili... Popis spoznaja o idejama koje bi mogle promijeniti Hrvatsku nabolje tragično je dugačak i zapravo ne predstavlja nikakve znanstvene vrhunce, genijalne umotvorine. Popis je to običnih stvari, općih mjesta politčarskog nečinjenja, nebrige i neodgovornosti.Mi u medijima zapravo nemamo drugog izbora nego dosljedno ponavljati preporuke.
Možda se ponekad čini besmislenim godinama ponavljati jedno te isto ili slično, ali nam je iskustvo pokazalo da je to jedina sigurna metoda sužavanja prostora za politčarsko vrdanje i vrludanje.Posebno valja naglasiti kako popis 33 ideje koje mogu promijeniti Hrvatsku nabolje već u 2014. godini nije proračunski plan djelovanja. Jasno je da će u 2014. puno toga podređeno okvirima smanjivanja prekomjernog deficita, ali isto tako treba vjerovati kako je moguće povećati neke proračunske stavke, zadržati deficit pod kontrolom i povući poteze koji će potaći drugoročno održivi rast.Ako je netko sumnjičav, možemo poručiti kako smo spremni kreirati i naš, redakcijski prijedlog proračuna koji bi mogao poslužiti kao primjer drugačije, kreativnijeg ali i odgovornijeg gospodarenja zemljom.Nadajmo se samo da sa ovim i budućim konstruktivnim prijedlozima nećemo prouzročiti jednu od najzačudnijih ali i jednu od najuobičajenijih reakcija premijera Milanovića i ljudi koji ga okružuju; kad netko nešto dobronamjerno poruči oni se ušanče, napnu kao pas kad spazi frktavu mačku te počnu tvrditi, i što je još gore, raditi - drugačije.Istina, mogli bi se zezati pa namjerno predlagati nešto za što bi bilo poželjno da vlada odbije. Primjerice, mogli bi se založiti za ukidanje mirovinskih fondova drugog stupa kako bi ih spasili od Linićeve ideje da moraju plesati kako on svira.
Međutim, u zemlji u kojoj ministar financija smatra da mirovinski fondovi ne trebaju ulagati tamo gdje će osigurati najviše povrate za mirovinske štediše nego gdje bi to želio ministar financija, ne treba unositi dodatni nered.Ostanimo stoga kod 33 ideje uz nadu da će aktualna vlast imati sluha i znanja realizirati barem neku od njih. Što bi ih koštalo, recimo, bolje komunicirati reformske procese umjesto da ratuju s PR agencijama?Za sada je sigurno da ovoj vladi počinje nedostajati jedan od ključnih resursa, a to je vrijeme.
Treba nam scenarij prelaska na euro
Zadržati monetarnu stabilnost te nastaviti s akomodirajućom (anticikličkom) monetarnom politikom, ali napisati i što hitnije predstaviti scenarij što bržeg prelaska na euro. Za taj scenarij što prije dobiti podršku vladajuće koalicije ali i dvije najveće oporbene stranke. Jasnije komunicirati koji je točno cilj i prioritet monetarne politike. Povećati utjecaj monetarne politike na sve raspoložive načine, a ne neprestano tvrditi da su zbog propusta fiskalne politike dosezi monetarne politike ograničeni. Nastaviti razrađivati mjere koje će stimulirati banke na izdašnije kreditiranje poduzeća. Preuzeti odgovornost za stanje u grupi problematičnih banaka prije nego što problemi nabujaju izvan kontrolabilne razine.
U vladu bar četiri menadžera s iskustvom
U vladu uvesti bar četiri menadžera s iskustvom na top pozicijama. Poželjni bi bili ljudi s iskustvom u velikim korporacijama u Europi ili SAD-u. Političari u jednom trenutku moraju priznati da jednostavno nisu dovoljno vješti da bi mogli braniti svoje sjedenje u ministarskim foteljama izbornom legitimacijom. Nije li sasvim dovoljna čast imati sigurnu poziciju u Saboru i javnim istupom, pritiskom, lobiranjem te, naravno, glasovanjem upravljati javnim procesima. Jasno je da vlada nikad ne može biti potpuno menadžerska, ali je potpuno neprihvatljivo u ovakvoj krizi da je potpuno nemenadžerska. Uvesti tromjesečno ocjenjivanje ministara od strane kolega u vladi i zamjenika ministara temeljem izvješća o radu te glasovati o smjenjivanju ili ostanku najlošije ocijenjenog ministra.
Ustrajati u vjeri u privatnu inicijativu
Ne mijenjati još jednom ideju da privatna inicijativa treba postati nositelj razvoja te se okretati javnim investicijama. Javne investicije nigdje i nikad nisu bile oslonac dugoročnog i održivog razvoja. Javne investicije sa sigurnošću jedino mogu pridonijeti važnosti javnih dužnosnika, ali ne i općem prosperitetu. Osigurati apsolutnu ideološku potporu privatnom sektoru, prekinuti svađe političara s menadžerima i poduzetnicima. Što se tiče velikih javnih projekata, trebalo bi raspisati javni natječaj za privatne tvrtke koje će voditi razvoj 20 najvećih projekata u državi. U natječaju uvjetovati preuzimanje dijela zaposlenih iz ministarstava i agencija u privatne tvrtke, koncesionare vođenja projekata.
Otvoriti posebne mirovinske račune
Krenuti hrabro u nastavak mirovinske reforme. Potpuno je jasno da postojeći mirovinski sustav zbog sve većeg broja starijih nije održiv. U Hrvatskoj je 115 posto starijih od 60 u odnosu na one do 19 godina, a taj omjer će se pogoršavati. Napustiti rasipničke ideje raspuštanja mirovinskih fondova drugog stupa, odraditi radikalno rezanje većeg dijela povlaštenih mirovina te nastaviti s inzistiranjem na što većoj stopi individualiziranja štednje za mirovinu. Otvoriti posebne mirovinske račune na kojima će se voditi sva ulaganja i sve štedno-osiguravateljsko-investicijske instrumente uz odgovarajuće porezne olakšice u sustavu poreza na dohodak na sva takva ulaganja. Samo generiranje dodatne štednje za mirovinu može održati mirovinski sustav. Umjereni rast BDP-a sam po sebi neće biti dovoljan.
Suradnja javnog i privatnog u zdravstvu
S obzirom na demografsku sliku (sve starije te stoga sve boležljivije stanovništvo), reforma zdravstvenog sustava pitanja je održivosti cijelog društva te bi trebala biti što radikalnija i brža. Osigurati konsenzus vlasti i oporbe oko nužnosti započete racionalizacije u zdravstvu te otići korak dalje i stimulirati stvaranje zdrave konkurencije javnog i privatnog sektora u zdravstvu po principima učinkovitosti. Što prije početi dogovarati te razvijati podršku komercijalnih osiguravatelja nužnom prebacivanju značajnog dijela troškova zdravstvenog sustava na korisnike usluga. Ostaviti zaštićenu od rasta troškova samo najužu te zaista socijalno i zdravstveno ugroženu skupinu od najviše stotinu tisuća ljudi.
Stvoriti novu jamstvenu shemu
S obzirom na to da je Hrvatska u krugu zemalja s jednom od najnižih stopa poduzetničkih pokušaja te izuzetno visokom averzijom prema preuzimanju rizika i u realnom i u financijskom sektoru u surovom općem okolišu, stvoriti posebne garancijske sheme koje će smanjiti strah poduzetnika i bankara. Korištenje potencijala EIB-a i EBRD-a koji će bankama pokriti 25 posto kreditnog rizika zanimljiva je ideja ponikla u HNB-u ali je sasvim sigurno nedovoljna. Težište HBOR-ovih aktivnosti potpuno prebaciti s kreditnih na garancijske aktivnosti uz inzistiranje na maksimalnom pojednostavljivanju procedure, a poslovnim bankama i njihovim tržišnim kriterijima apsolutno prepustiti selekciju projekata koje će financirati. Zabraniti garancijsku pomoć poduzećima koja su prošla predstečajnu nagodbu ili su prije dobila bilo kakvu državnu pomoć. Praksa poticanja problematičnih mora stati.
Ukinuti limite na plaće direktorima državnih poduzeća
Ukinuti limite na plaće direktora javnih i državnih poduzeća. Demagogija da direktori koji upravljaju stotinama ili tisućama ljudi trebaju zarađivati kao što zarađuje prosječno plaćeni radnik u Njemačkoj zacementirala je činjenicu da hrvatski javni sektor već jako dugo nije stvorio nijednog prepoznatljivog poslovnog lidera koji se dokazao rezultatima. Pod krinkom socijalne osjetljivosti i jednakopravnosti limitiranjem plaća direktorima amnestira se kriterij političke odnosno partijske podobnosti pri odabiru ljudi koji će voditi neke od najvažnijih i najvećih kompanija u Hrvatskoj. Dvije i pol tisuće eura možda nekome zvuči puno, ali ako netko odlučuje o transakcijama teškim stotine milijuna kuna onda je vrlo nerazumno dovoditi ga u opasnost da realnu naknadu za svoj rad potraži “alternativnim načinima”.
Smijeniti sve politički imenovane direktore
Smijeniti sve direktore javnih i državnih poduzeća koji su na svoje pozicije imenovani zahvaljujući stranačkoj pripadnosti te uvesti meritokratske kriterije imenovanja poslovnih lidera. Uz pomoć headhunting agencije odabrane na javnom natječaju prikupiti vodeće menadžerske talente. U srednje velikim državnim tvrtkama prednost dati mlađima, starima do najviše 45 godina, i sa školskim ili radnim iskustvom u inozemstvu. Napraviti listu 50 vrhunskih menadžera, od kojih će njih dvadeset činiti specijalni vladin kadrovski i pregovarački task force, i nagovoriti ih da preuzmu 20 najvećih javnih tvrtki. Kadrovski task force imat će ovlasti ponuditi top menadžerima ekskluzivne ugovore vezane uz petogodišnje i održive rezultate te im pomoći formirati vrhunske timove.
Uvezati ekonomiju i obrazovni sustav
U obrazovnom sustavu hitno početi inzistirati na uvezivanju potreba gospodarstva s outputom školskog sustava primjenjujući najradikalnije moguće mjere. Provesti dramatično i hitno rezanje preširokog i nepotrebnog gradiva kako bi se izbjeglo besmisleno štrebanje te opterećivanje djece i mladih koje proizvodi nekreativne i nepoduzetne ljude. Apsolutno podržati razvoj privatne incijative u školstvu, pogotovu ako je na tragu podizanja izvrsnosti u obrazovanju. Donijeti odluku prema kojoj će privatne osnovne i srednje škole kao i fakulteti dobiti dio sredstava namijenjen javnom školstvu ako na nacionalnim testovima osiguraju bolje rezultate svojih polaznika u odnosu na prosjeke javnih institucija.
Bolje voditi reformske procese
Poboljšati komunikaciju. Ukinuti besmislenu indirektnu zabranu javnim i državnim tvrtkama angažiranja PR agencija. Upravo suprotno, oformiti na razini svakog ministarstva kao i top 10 tvrtki posebne budžete za što bolju komunikaciju reformskih aktivnosti. U Hrvatskoj se reformski procesi poslovično loše pripremaju i vode te se slamaju čak i pred relativno neorganiziranim i sporadičnim javnim otporima. Ako možemo potrošiti pedesetak milijuna na besmislene referendume, sasvim sigurno će biti puno isplativije potrošiti i nekoliko puta viši iznos na predstavljanje potrebe nastavka reforme tržišta rada, mirovinskog i zdravstvenog sustava, lokalne uprave i sudstva.
Drastično smanjiti porez na dohodak
Drastično smanjiti porez na dohodak kroz radikalne uštede na lokalnim razinama te ukinuti radikalnu progresivnost poreza na dohodak koja je najdrastičnija u Europi jer polazi od vrlo niskih razina dohotka pa onemogućava bilo kakvo značajno generiranje ušteda od vlastitoga rada kao i generiranje dodatne potrošnje građana, a da zapravo nije fiskalno presudna. Uz uštede na lokalnoj razini, kroz dodatnu potrošnju te kroz investicije generirane kroz štednju država će u konačnici fiskalno proći puno bolje nego uz demagoški i tahijevski sustav poreza na dohodak zbog kojeg svi živimo podjednako nekvalitetno.
Ukinuti svako drugo ministarsko mjesto
Da bi narod uvjerili u opravdanost štednje vladajući moraju početi od sebe, ali puno jače od dosadašnjih gesta koje su se svodile na neznatno smanjenje plaće uz zadržavanje svih ostalih bonusa. U usporedbi s drugim državama, naši političari ne strše po visini primanja, ali odskaču brojem zastupnika u parlamentu kao i ministara u vladi. Za zemlju naše veličine, Sabor ne bi trebao imati više od stotinu zastupnika, što znači da bi trebalo ukinuti svako treće zastupničko mjesto i barem svako drugo ministarsko mjesto. Tek kad bi to učinili, političari svih boja mogli bi građane pogledati u oči i govoriti o stezanju remena. Štedljivost na državnoj razini preduvjet je da se skromnost spusti do mjesne zajednice.
Ukinuti općine bez fiskalnog kapaciteta
Svaka četvrta općina u Hrvatskoj nema vlastitih prihoda ni za načelničke plaće, već ih osigurava iz zajedničkog fonda za poravnanje. Ta vrsta solidarnosti potrebna je prema bolesnima, starima, socijalno ugroženima, ali ne i prema lokalnom političkom establišmentu. Stoga bi jedna od prvih novogodišnjih odluka trebalo biti ukidanje općina koje nemaju prihoda ni za plaće, te je glavna svrha njihova postojanja zbrinjavanje stranačkih kadrova. Hrvatskoj nije potrebna teritorijalna već fiskalna decentralizacija, što znači da bi trebalo smanjiti broj općina i gradova i paralelno s time prepustiti im sredstva i ovlasti koji su sada isključivo u rukama Zagreba.
Limitirati troškove lokalnih vijećnika
Hrvatska ima samo tri tvrtke koje zapošljavaju više od deset tisuća radnika, ali zato sve manje zaposlenih plaća oko deset tisuća lokalnih vijećnika, načelnika, gradonačelnika, župana. Slično kao i sa Saborom, potrebno je prepoloviti broj vijećničkih mjesta te ograničiti iznos naknade koja se isplaćuje ili ga vezati uz uspjeh pojedine sredine. Političari su spretno nametnuli priču da njihove plaće i primanja ne smiju biti mali da ih obrane od korupcije i potkupljivosti. Život ih je gorko demantirao, jer usprkos privilegijama kojima se protekla dva desetljeća okružila politička kasta, zemlja je bila lider u korupciji s epicentrom u politici.
Porezno stimulirati male
Veliki se sustavi raspadaju, a s njima i mogućnost da postanu lokomotive rasta i oporavka. Državu neće izvući iz krize deset najvećih kompanija nego deset tisuća anonimnih poduzetnika koji su opstali na tržištu bez dodatne pomoći države. Porezne bi stimulanse stoga trebalo usmjeriti prema njima i tako ih motivirati da zapošljavaju radnike, što je u kombinaciji s postojećim zakonom o poticanju ulaganja dobar okvir za zapošljavanje. Dvije trećina potpora koje isplaćuje država ide prema posebnim sektorima, dok se za tzv. horizontalne potpore godišnje izdvaja samo 1,6 od približno devet milijardi kuna s koliko država podupire gospodarstvo. Usmjeravanje novca u jedan sektor ili tvrtku uglavnom je bacanje novca, jer praksa pokazuje da se te tvrtke nikad ne osposobe za tržišnu utakmicu. Pametnije je taj novac usmjeriti u više košara, prema onima koji zapošljavaju, investiraju u istraživanje, razvoj, okoliš...
Desetogodišnje olakšice rijetkim obrtima
Svima koji žele otvoriti tradicijski ili umjetnički obrt, ili se već bave izradom šešira, bačvi, ključeva, popravkom cipela, vezom i širokim spektrom poslova koji su vezani uz spretne ruke i marljiv rad država treba dati višegodišnje oslobođenje od plaćanja poreza na dohodak, prireza i bilo kakvog poreza na dobit. Takvi obrti izumiru, a uz dodatnu poreznu stimulaciju, povoljan ili besplatan najam gradskih prostora, moglo bi se motivirati mlađe osobe da im se posvete.
Za svako dijete 5.000 eura nagrade
Svakih deset godina rodi se deset tisuća djece manje, a nizak je natalitet dugoročno najveći problem države koji se ne može ignorirati ni u vrijeme krize. S njime se društvo može nositi na dva načina, prihvatiti migrante iz trećeg svijeta i uložiti u njihovo obrazovanje i asimilaciju ili kod kuće stvarati preduvjete za rađanje djece. U nedostatku radnih mjesta i povoljnih uvjeta za odgoj djece, koji je ključni preduvjet za povećanje nataliteta, dobar bi poticaj mogla biti isplata pet tisuća eura državne nagrade po rođenom djetetu. Bila bi to 1,5 milijardi kuna godišnje – velik novac za zemlju u krizi, ali još je to jeftinije nego da za 30 godine Hrvatska postane zemlja staraca. Umjesto novca, dio bi se mogao isplatiti i u dionicama ili na rate, ovisno o dobi.
Besplatni najam neiskorištene imovine
Napuštena odmaralista, vojni objekti, neprodani hoteli zauzimaju najljepši dio jadranske obale i treba ih hitno aktivirati ili prodajom ili davanjem u povoljan pa i besplatan najam poduzetnicima koji ponude program njihove obnove i zapošljavanja. Postojeći turistički kapaciteti ne dopuštaju značajnije povećanje turista, pa bi stavljanje cjelokupne državne imovinu u funkciju pridonijelo poboljšanju ponude, ali i oporavku...
Umjesto 20 županija uvesti 5-6 regija
Šteta što je Vlada, točnije SDP, odustala od teritorijalnog preustroja zemlje. Sve dok nisu došli na vlast zaista su namjeravali ukinuti 20 županija i umjesto njih ustrojiti pet-šest regija. Pa ipak, još nije kasno da isprave taj propust. Prednosti takvog preustroja očite su svima osim “slijepim” političarima koji sebično ne daju “svoje” županijice, iako neke imaju stanovnika kao koja malo veća zagrebačka četvrt. Okrupnjavanje nekoliko županija u jednu veću regiju značilo bi i lakše i bolje planiranje (prostorno, infrastrukturno...). Uostalom, priznaju to i u SDP-u jer u nacrtu novog Zakona o regionalnom razvoju Hrvatsku dijele na pet “planskih područja” - neformalnih i labavih zajednica županija. Razlog? Citirajmo vladajuće: “Planska područja će na neformalnoj razini povezati neke županije kako bi se moglo kvalitetnije planirati i izrađivati strategije regionalnog razvoja”. Pametnom dovoljno!
Ako ne velika koalicija, barem konsenzus
Duboka kriza, više od 360 tisuća nezaposlenih, na tisuće onih koji rade a ne primaju plaću..., alarm je za okupljanje svih raspoloživih snaga. Velika koalicija, odnosno koalicija u kojoj bi se našle dvije najveće stranke - HDZ i SDP - jedna je od ideja za koju neki smatraju da bi mogla pomoći državi da napokon krene naprijed. Istina, takvo iskustvo do sada još nikada nismo imali i na prvu ta ideja možda djeluje apsurdno. Međutim, sudeći po gospodarskim programima obje stranke, oko bitnih gospodarskih tema ne bi trebalo biti teško pronaći kompromis. Svjetonazorska pitanja, naravno, morali bi ostaviti po strani. Ako je velika koalicija nerealna, u ovako dubokoj krizi konsenzus barem o nekim ključnim pitanjima ne bi trebao biti nerealan.
Štedjeti i na političkim strankama
Već se zna da će za ovu godinu iz proračuna za rad parlamentarnih stranaka i nezavisnih zastupnika otići 50,2 milijuna kuna. Najviše novca ide SDP-u - 20,4 milijuna kuna, potom HDZ-u - 14,5 milijuna kuna. Ista ukupna svota za stranke je osigurana i lani. Dakle, unatoč krizi, neimaštini i u trenutku kada Vlada očekuje da se svi još odričemo i još stežemo remenje, za političke stranke pronađen je isti iznos novca kao i prošle godine. Jako loša poruka s obzirom na situaciju u zemlji u kojoj se stalno priča o štednji.
Vrijeme za akciju “znanje”
Sva sveučilišta, svi fakulteti, znanstvene institucije... moraju pronaći način kako povući još više novca iz fondova EU kako bi se moglo financirati što više dobrih i kvalitetnih projekata. Nadalje, povezivanje znanosti s gospodarstvom te korištenje znanstvenih dostignuća u gospodarske svrhe nešto je što država treba mnogo više poticati. Isto tako tvrtke trebaju shvatiti da od prisnije suradnje s akademskom zajednicom mogu imati višestruke koristi.
Informatika obavezna od prvog osnovne
Informatiku kao obavezan predmet učenici bi trebali imati već od prvog razreda osnovne škole. Današnja djeca mnogo su naprednija, sve ih više kod kuće ima računalo, igraju igrice na računalu, znaju se koristiti e-mailom, imaju mobitele, služe se društvenim mrežama... U današnjem društvu u kojem je tehnologija postala nezaobilazan dio svakodnevice nužno je biti informatički pismen te se suvereno koristiti računalom. Iako takav projekt košta, koristi bi sigurno bile još veće.
Propisati tko što smije voziti
Treba urediti zakonom ili pravilnikom u kojim se službenim automobilima smiju voziti načelnici općina, u kojima župani, kojima gradonačelnici, ministri... Isto tako treba propisati iznos koji se smije potrošiti na kupnju automobila. S obzirom na to da u Hrvatskoj, u kojoj posao traži više od 360 tisuća nezaposlenih, osobe na vlasti kupuju automobile vrijedne pola milijuna kuna, očito je da bi trebalo propisati tko što smije voziti. Primjerice, premijer, predsjednik države, predsjednik Sabora voze se u automobilima visoke klase. Ministri u višoj srednjoj klasi, dok bi se načelnici općina trebali voziti u automobilima niže klase.
Za maturalce izvan sezone 10 eura poticaja dnevno
Najveći problem našeg turizma kratka je sezona, a moguće ju je produljiti i ponudom školama i fakultetima iz Hrvatske te pogotovu iz inozemstva da maturalna putovanja i školske izlete provedu u Hrvatskoj. Školama i turističkim agencijama treba poslati konkurentne i atraktivne ponude, a popust vezati uz razdoblje slabije popunjenosti domaćih kapaciteta. Što više mladih Europljana i ostalih dođe u Hrvatsku u školskoj dobi, veća je vjerojatnost da će ljetovati u Hrvatskoj i u kasnijim godinama.
Umirovljenicima popust za putovanja
Istra i Kvarner značajan broj turističkih noćenja i bolje poslovne rezultate mogu zahvaliti starijoj populaciji, koja izbjegava boravak na moru za ljetnih sparina i gužvi i odlučuje se na kraći ili dulji odmor tijekom proljeća, jeseni pa i zime. Umirovljenički popust treba vezati i uz individualna i grupna putovanja te ga kombinirati s dodatnim zdravstvenim uslugama.
Diplomacija iza koje stoji gospodarstvo
Bez gospodarstva nema gospodarske diplomacije, i to je na teži način do sad naučila svaka vlada od 2005., otkad je ministar Miomir Žužul pozdravio 24 polaznika novog studija gospodarske diplomacije, preko vraćanja središta operative na Zrinjevac gdje se svaki 13. djelatnik trebao baviti tim poslom, do premještanja u Ministarstvo gospodarstva s osnivanjem uprave na čelu s Biancom Matković te, naposljetku, potkraj mandata prošle vlade, do imenovanja trgovinskih atašea. Ma koliko bio ambiciozan najnoviji projekt MVP-a, predstavljen u rujnu, po kojem će gospodarstvenici na web stranici Ministarstva moći pratiti tko i kako radi na njihovom upitu, a rad diplomata biti vrednovan konkretnim kriterijima, kao što je broj izvoznih prilika koje su dojavili, teško je “prodavati” usluge i proizvode kojih nema.Za razliku od, primjerice, Danske, čiji gospodarstvenici plaćaju svojim veleposlanstvima za posredničke usluge, u Hrvatskoj je obrnuto. Od 50-ak konzularno-diplomatskih predstavništava, njih samo deset imat će političku ulogu, dok će ostala – uz počasne konzule – biti umrežena s prvenstvenom zadaćom pomoći gospodarstvu. Još samo da se ono pokrene.
BiH u fokus hrvatske politike
Bosna i Hercegovina postaje izgubljena zemlja. Iako je bilo najavljivano da će BiH biti u fokusu hrvatske politike, sve je jasnije da se Hrvatska povukla iz osinjeg gnijezda u susjedstvu, prepustivši to pitanje Bruxellesu. Otvoreni problemi, prvenstveno granica, ostaju neriješeni. Povremeni posjeti Hrvatima u BiH ne mogu sakriti činjenicu da koherentne politike prema prvim susjedima nema. Istovremeno, BiH se sve više udaljuje od EU i Hrvatske. I dok političari u Hrvatskoj pitanje BiH zaobilaze u širokom luku, njime se bave hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu. Dvojac Davor Stier (HDZ) i Tonino Picula (SDP) zatražili su od dviju najvećih europskih političkih grupacija potporu kako bi se postigao dogovor o reformi izbornog sustava u BiH, a Stier je zatražio od visoke predstavnice za vanjske poslove EU Catherine Ashton da Bruxelles pokrene efikasniju politiku prema toj državi. Ashton mu je odgovorila kako se BiH ove godine vraća na dnevni red zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU kao jedno od prioritetnih pitanja. Možda se onda uključi i Hrvatska, no teško ako joj Bruxelles ne dodijeli konkretne zadaće.
Ukinuti inflaciju propisa
U Hrvatskoj se neprestano mijenjaju zakoni što je jako loše za građane na koje se oni odnose, kao i za suce i sve druge koji ih moraju primjenjivati. Građani teško mogu biti u tijeku s promjenama, često su zbunjeni i ne znaju kakva pravila vrijede, a to vodi u pravnu nesigurnost.S druge strane, suci i druge osobe koje primjenjuju zakone u trenutku kada se zaposle imaju pred sobom propis koji u pravilu nema veze s onim koji je bio na snazi dok su studirali i učili o pojedinoj materiji. Primjerice, u samo četiri godine čak su se dvanaest puta mijenjali zakoni koji se odnose na ovrhu, u zadnjih pet godina Zakon o kaznenom postupku mijenjao se osam puta, a toliko puta su se u zadnje četiri godine mijenjali i zakoni koji su vezani uz prekršajnu tematiku.
Educirati suce
Sustav studiranja na pravnim fakultetima desetljećima se nije mijenjao. I dalje je taj studij opterećen nizom materije teoretske naravi, a praktična znanja i vještine kojima bi se studente prava učilo gotovo su zanemarivi. Isto je i s profesorima na pravnim fakultetima. Redom su to teoretičari kojima nedostaju praktična iskustva i znanja. Profesori čija su znanja svedena na teoriju u pravilu su najutjecajniji članovi radnih skupina kojima se povjerava pisanje zakona, pa je i to dijelom razlog što često dobijemo propise koji nemaju puno veze s realnim životom ili su neprovedivi. Takav su primjer i predzadnje izmjene Kaznenog zakona u koji je ušlo kazneno djelo sakaćenja ženskog spolnog organa (iako to nikada nije zabilježeno u hrvatskoj sudskoj praksi), te kazneno djelo sramoćenja.
Ujednačiti sudsku praksu
Za isti tip kaznenog djela, ili za istu vrstu pravnog slučaja, neće se dobiti isti sudski pravorijek na svakom sudu u Hrvatskoj. Po nekim stvarima ispada kao da je svaki sud enklava za sebe. Tako, ako je vjerovati iskustvima i zapažanjima odvjetnika koji zastupaju medije, prema novinarima koji su se ogriješili o nečiju čast i ugled najstrožiji je sud u Splitu koji će ih u pravilu kazniti. S druge strane, mjereći po odštetama koje se za te iste tekstove kojima se netko osjetio povrijeđenim dosuđuju novinskim izdavačima, najviše se isplati tužiti u Zagrebu. Upravo zato se i događa da se za isti novinski članak (takav slučaj ima autorica) kazneni postupak povodom klevete vodi u Splitu, dok je tužba za naknadu štete podnijeta u Zagrebu.
Smanjiti broj sudova
Godinama se ponavlja isti problem: preveliki broj sudova i njihova prevelika rascjepkanost. Suludo je da danas, kada je specijalizacija uvjet opstanka u svakoj profesiji pa tako i u pravosuđu, postoje sudovi koji imaju desetak sudaca. Takvi su sudovi izolirani i skupi otoci koji teško mogu konkurirati efikasnošću i kvalitetom. Spajanje sudova koje se do sada provodilo mahom se svelo na promjenu napisa na tablama koje krase sudsku zgradu.Ministarstvo pravosuđa pripremilo je veliku reorganizaciju mreže sudova i njihovo okrupnjavanje. Budući da još uvijek nisu s planom izašli u javnost ne može se ništa reći o tome je li on rješenje problema. Budući da se državna uprava – od policije, carine i porezne uprave do centara za socijalnu skrb – koncentrira na pet regija (a slično funkcionira i USKOK), bilo bi logično da se tako ustroje i sudovi.
Suci trebaju postati mobilni
Dugogodišnji problem koji rješavaju svi ministri pravosuđa i svi predsjednici Vrhovnog suda, a nitko ga ne uspijeva riješiti je nejednaka opterećenost sudova i sudaca. Dok sudovi u manjim mjestima imaju malo predmeta i suci se bore za svaki spis kako bi ispunili normu, u većim sudovima (vječni primjer Općinski građanski sud u Zagrebu) suci ne mogu disati od posla.Problem se djelomično rješava premještanjem predmeta s jednog suda na drugi, dok se suce teže može privoljeti na premještaj. Naime, tek ako oni na to dobrovoljno pristanu, može ih se premjestiti na rad u neki drugi sud. Sve dok će sudačka autonomija uključivati inertnost i jamčiti doživotnu zbrinutost bez obzira na to što i kako se radi (osim ako nije posrijedi ogroman nerad ili kriminal) stvari će se teško mijenjati.
(Gojko Drljača, Ljubica Gatarić, Petra Maretić-Žonja, Marko Špoljar, Ivanka Toma i Sandra Veljković)
... I uvjeriti Hrvate kako trebaju pristati na plaću od 40 Euro mjesečno za tjednu satnicu od 84 sata! Sretna Nova 2014!