Eto, Perković je u Njemačkoj i baš me zanima na što će sad političari i analitičari onanirati i koja će to sljedeća velebno važna stvar za ovo društvo biti podvaljena da se njome frojdistički bave. Kao stalni taoci psihopatoloških tipova i kao trajni ovisnici o postkoitalnom povijesnom grču pokazujemo dosljednu nesposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog.
Zato nas i mogu zabaviti s Perkovićem dok nam iz džepa otimaju i posljednje kune, i to one na koje smo i zaboravili da ih imamo. Udba nije problem ovog društva, nego je ovo društvo bilo problem Udbi dok ga je strukturirala. Jer kada organizacije, poput tajne policije, odluče pogurati neki politički koncept, on tek tada postigne radnu temperaturu realizacije. Udba i sve slične strukovne udruge u svijetu ne čine državu, one jesu država.
Zato država i ne može biti ništa drugo nego opasna, pokvarena, licemjerna, razbojnička, zla, okrutna jer je ona samo nužni javni legitimitet i alibi kriminalnim poslovima tajne policije. Ne postoji tajna policija da obrani državu, nego država postoji da bi tajna policija mogla opravdati svoje postojanje. Zbog toga je očekivati transparentnost od države iluzija poput one da je država tu zbog naroda. Država je ionako samo ustavom zajamčen okvir za legalnu pljačku. Prisjetite se, u svom ste vijeku preko leđa prevalili najmanje dvije, a neki, koji su imali manje sreće, bogami i tri ili čak četiri države.
Bez obzira koliko su trajale, bez obzira kolikom su se brzinom smjenjivale jedno im je svima bilo zajedničko; prvo su posegnule za nečim vašim. Bilo da se radilo najdoslovnije o životima jer ste svoju lojalnost morali dokazivati umiranjima za njih, bilo da su vam opljačkale imovinu, i to kroz tako bezočno konstruirane laži da su vam pritom otimale i zdravu pamet.Svjestan toga, mislio sam kako me i u ovoj maloj, ali velikim sranjima sklonoj zemlji više ništa ne može iznenaditi do te mjere da ostanem preneražen. A onda sam doznao kako se u sjeni Perkovićeva špijunskog balonera odvija nevjerojatan udar koji je odagnao i zadnju nadu da živimo u državi koja ima zrno srama prema ljudima koji je trpe.
Vlada je, dakle, predložila oporezivanje svih dobitaka od igara na sreću. Taj bi prijedlog, ako se prihvati, a prihvatit će se sigurno, ukinuo dosadašnji model s dvije porezne stope. Po tom modelu su se do sada dobici iznad 30 i do 500 tisuća kuna oporezivali sa 15 posto, a oni iznad 500 tisuća sa 20 posto. Mudra i voljena nam država Hrvatska odlučila da to nije dovoljno i da trebaju fasovati baš svi! Rekao sam si, otimačina je ušla u zadnju fazu. Još malo i “financijski redari” upadat će nam u stanove i pod prijetnjom oružja vaditi zlatne zube, uzimati sve iole vrednije predmete i nositi oligarhiji na Markov trg.
Znadem, recimo, ponešto o klađenju. Njime se danas neki bave jer im je to postao doista unosan posao,a oni drugi, ona većina s pognutim glavama, jer s uloženih deset kunapokušavaju podebljati svoje obiteljske, studentske, učeničke budžete.Pokušavaju s minimalnim ulogom probuditi nadu da će lakše rastegnuti novčanik do prvog ili do desetog u mjesecu, kako hoćete. Ljudi koje će porezne promjene najviše ritnuti ne samo da nisu kladioničarski profesionalci koji žive od klađenja, nego su to sve odreda životni amateri koje je sustav doveo do toga da svoju zadnju šansu i nadu za preživljavanje vide u kalkulaciji na listiću u kladionici.
Ispada da ih sustav gura u kladionice samo zato da bi im mogao opljačkati dio dobitka.Ako netko od njih i dobije poneku kunu, opa, Hrvatska mu otme i to malo, a da nije ni trepnula. Dovelo nas se do toga da nam je goli fizički opstanak postao ovisan od igara na sreću, a onda su odlučili da ni tu ne smijemo imati prevelike sreće. Život u Hrvatskoj ovisi o sretnim okolnostima, o slučaju. Lako je tako upravljati državom kad sve što trebaš je mašta da se dosjetiš iz koje još busije možeš iskočiti i orobiti slučajne prolaznike.
Ovo je za mene kraj, dno dna, pomislio sam, ali sam tu i stao, jer iskustvo govori da može, a vjerojatno će i biti gore. Sljedeće što nas čeka je uvođenje “prava prve noći”. To je bio onaj bolesni zakon koji je feudalcu omogućavao da prvi spava s budućom mladenkom svog kmeta. Danas će ga vjerojatno proširiti i na mladenca jer država više ne bira, tuca nas sve po redu i bez imalo obzira.
Padaju mi na pamet mudra kanadska policajka koja privremeno patrolira Bruxellesom i njezin očajnički vapaj s engleskimizgovorom: “Ja mislim da je ovo Hvatska...” I ja mislim da je ovo doista “Hvatska” i zato ostavite svaku nadu.
