Što se zapravo događa u državi? Može li vlada funkcionirati ako premijer i ministar financija ne komuniciraju dobro ili se pak ne slažu o temeljnim pitanjima? Ako ne može, tko treba otići?
Nakon jučerašnjeg dana, više uopće nije sporno da su premijer Milanović i ministar Linić u oštrom sukobu, nego su pitanja koliko je taj sukob dubok te kako će se razriješiti – kompromisom ili ratom u SDP-u?
Što se to zapravo dogodilo?
No, što se to zapravo dogodilo? Poslovično dobro informirana novinarka Novog lista objavila je da je premijer Milanović odlučio zapečatiti sudbinu Linićevih predstečajnih nagodbi, a ministar Linić odgovorio je presicom u kojoj je strastveno, baš onako svađalačkolinićevski branio predstečajne nagodbe kao dobar i nužan proces, uz ogradu da o tome nije razgovarao s premijerom. Iako se Linić ponašao kao da je to normalno, naravno da je vrlo neobično to što ministar financija nakon napisa kakav je izišao nije barem kratko s premijerom prokomentirao problem te da nisu, ako su u održivim odnosima, dogovorili racionalni zajednički nastup u korist vlastitih političkih karijera, ali i općeg interesa RH. To im je, štoviše, bila državnička pa i unutarstranačka obveza. Ali nisu.
Bilo kako bilo, od političkih sudbina premijera Milanovića i ministra Linića puno je osjetljivije pitanje to što je sada nejasno kakva će zapravo biti sudbina brojnih tvrtki koje su gurnete u predstečajnu nagodbu. Linić tvrdi da će zbog pravne sigurnosti, nakon niza primjedbi pravnih stručnjaka, zajedno s ministrom pravosuđa pripremiti promjene Zakona prema kojima će prepustiti prijave i registracije tražbina kao ključno pitanje sudovima. Bila bi to, prema ne baš uvjerljivoj Linićevoj priči, samo još jedna od niza tehničkih izmjena Zakona koji je, prema općoj ocjeni stručne javnosti, pisan katastrofalno, ponovimo opet – linićevski; brzopleto i nastrljivo, s logičnim nizom loših posljedica.
Je li riječ o klasičnom unutarstranačkom obračunu?
Stručna je javnost i prije početka primjene Zakona bila izrazito skeptična prema njegovoj održivosti, odnosno ustavnosti, ali je ta ista javnost, pogotovo njezin poduzetnički dio, Liniću priznao hrabrost i dobre namjere. Enormna nelikvidnost i strašna sporost, neučinkovitost te rasipnost kod vođenja stečajeva kao da je tražila nasrtaj SDP-ova pit bula. Poduzetnicima nije bilo teško podržati odlučnost ministra Linića čak i u neodmjernim napadima na nedogovornu “pravednost” i “čistunstvo” suca Kolakušića kad je odbijao presuditi sudbini velikog i vrlo važnog Dalekovoda. A taj Dalekovod samo je jedna od tvrtki koje su uspjele izbjeći Bermudski trokut hrvatskih stečajnih postupaka u kojem ne nestaju samo radna mjesta nego i misteriozan način i golem novci. Kako objasniti da stotine stečajeva traju desecima godina, da je u stečaju Name potrošeno 1,9 milijardi, u Glumini 177 milijuna, u Gradskoj banci 163 milijuna... Linić se tome imao kičme suprotstaviti, ali je to, nažalost, napravio s toliko pravnih rupa da se javnost ima puno pravo pitati u kojoj mjeri je omogućio mutež odnosno novu varijantu mutne privatizacije devedesetih. Želi li premijer Milanović spriječiti buduću kriminalizaciju SDP-a kroz reviziju mnogih, već sada sumnjivih postupaka predstečajne nadgodbe ili je tu riječ o klasičnom unutarstranačkom obračunu, pitanje je na koje ćemo tek dobiti odgovor.
Možda smo svi skupa tek žrtve opće nesposobnosti da stavimo glave skupa i budemo konstruktivni i pragmatični.
>>Zbog EPH i VOX-a Šeks sazvao sjednicu Antikorupcijskog vijeća
>>Milanović: S Linićem sam u normalnim odnosima, svi ministri uživaju moje povjerenje
