Vlada Republike Hrvatske prekršila je svoje obveze sukladno članku 10. Ugovora o Energetskoj povelji. Vladina kršenja članka 10. uzrokovala su MOL-u znatnu štetu u iznosu koji će biti dokazan tijekom ovog postupka. Trenutačno procjenjujem da šteta nije manja od 385 milijuna USD bez kamata i dodatnih šteta – to je zaključak 40 stranica gusto ispisanog teksta arbitražne tužbe mađarske naftne kompanije MOL protiv Republike Hrvatske o kojoj bi se već za nekoliko mjeseci moglo početi raspravljati pred Međunarodnim centrom za rješavanje ulagačkih sporova u Washingtonu, a čiji je sadržaj dosad široj javnosti bio nepoznat.
Dapače, zahvaljujući kamatama i još nepreciziranim “dodatnim troškovima”, osnovni MOL-ov odštetni zahtjev u konačnici će sa sadašnje dvije milijarde kuna višestruko porasti, a prema nekim proračunima, dosegnut će i magičnu brojku od deset milijardi kuna. Stoga je evidentno da je MOL-ova tužba financijski najvredniji spor u povijesti Hrvatske, ali i trenutačno najozbiljnija prijetnja stabilnosti, ionako poljuljanih, državnih financija. Jasno je stoga da mnogo toga ovisi o ishodu ovoga spora, no ključni događaj za procjenu šansi sukobljenih strana na sudu u glavnom gradu SAD-a trebao bi se dogoditi već za nekoliko tjedana u Zagrebu kad se očekuje odluka hrvatskog Vrhovnog suda o pravomoćnoj osuđujućoj presudi hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu u slučaju Ina – MOL.
Plin po ‘ruskoj cijeni’
Potvrda takve presude, evidentno je iz sadržaja same tužbe, znatno bi ojačala hrvatsku poziciju. Oslobađajuća presuda, pak, znatno bi smanjila mogućnost Hrvatske da u pravnom postupku pobije MOL-ova potraživanja. Naime, MOL-ova tužba posve se temelji na Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju i njegovim dodacima – pravnim dokumentima koje je početkom 2009. vlada Ive Sanadera sklopila s mađarskom tvrtkom, a temeljem koje se država obvezala iz Ine preuzeti posao sa skladištenjem i prodajom plina te, s druge strane, u petnaestogodišnjem razdoblju po tržišnim cijenama otkupiti cjelokupne količine plina koje Ina proizvede na domaćim nalazištima. Riječ je o obvezi koju hrvatska Vlada nikad nije poštovala, prvo zbog nedostatka novca, a zatim i zbog uvjerenja da je sklopljen kao dio korupcijskog aranžmana. To uvjerenje potvrđeno je i prvostupanjskom presudom protiv Sanadera, a pravomoćna potvrda takve presude nesumnjivo bi mogla biti i osnova za poništenje spornog ugovora te jak argument pri arbitraži. No, kako takav ishod nitko ne može predvidjeti, evidentno je da će se strane u arbitražnom postupku, barem prije nego što presuda bude donesena, koncentrirati na dokazivanje opravdanosti, odnosno neopravdanosti takvog posla.
MOL-ov odštetni zahtjev temelji se na razlici između cijene plina koju je postigao na domaćem tržištu te cijene ruskog plina na granici koju je dogovorio spornim ugovorom. Tu razliku u tužbi MOL definira kao ‘gubitak’, iako je preciznija definicija kako se radi o neostvarenoj dobiti. Naime, veći dio u proteklih pet godina Ina je bila prisiljena plin prodavati po cijeni od 2,20 kuna po kubnom metru. Gubitak na koji se danas poziva MOL stvoren je tako da se plin po “ruskoj cijeni” isporučivao Prirodnom plinu – tvrtki koju je Vlada trebala preuzeti – a kako je Prirodni plin po reguliranoj cijeni prodavao na tržištu, razlika se akumulirala u bilanci te tvrtke. No, znači li to da je Inin plinski biznis bio neprofitabilan? Vrlo vjerojatno ne. Naime, prema studiji koju je prije nekoliko godina izradio Energetski institut “Hrvoje Požar”, proizvodna cijena plina na Ininim nalazištima iznosi između 50 i 70 lipa po kubiku. Dakle, i uz reguliranu cijenu, Ina je na tom plinu ostvarivala vrlo solidnu dobit. Stoga će vrlo vjerojatno upravo taj argument hrvatska strana koristiti kako bi dokazala svoju tezu da je riječ bila o ugovoru koji je štetan za Hrvatsku te koji je jednoj strani omogućio generiranje ekstraprofita. Drugi dokaz u korist te tvrdnje svakako će biti dio ugovora koji se odnosi na formuliranje rudarskih renti. Naime, čak i ako se prihvati tržišna opravdanost odluke da se domaći plin od Ine otkupljuje po “tržišnoj” cijeni, neshvatljivo je zašto se Sanaderova vlada obvezala i smanjiti rudarske naknade – novac koji Vlada ubire od eksploatacije ugljikovodika – na jednu od najnižih razina, ne samo u Europi već i u svijetu.
Za usporedbu, ugovorom je definirano da u petnaestogodišnjem razdoblju rudarska naknada prvih pet godina iznosi 5 posto, sljedećih pet 10 posto, a onda 15 posto. U samoj Mađarskoj, pak, ta naknada na nekim vrstama, već starijih nalazišta iznosi i do 60 posto. Zašto se Hrvatska odrekla prihoda temeljem eksploatacije svojih rudnih bogatstava, a istovremeno se obvezala otkupljivati ih po uvoznoj cijeni punih 15 godina? Odgovor na ovo pitanje vjerojatno će odlučiti ishod spora. Dok će hrvatska strana, ne bude li preokreta u slučaju Sanader, tvrditi kako je takav, za Hrvatsku nepovoljan aranžman, bio dio korupcijskog dogovora, MOL-ova u tužbi sklapanje dogovora obrazlaže željom Vlade da spriječi bankrot Ine, koja se nakon golemih gubitaka 2008. našla u teškim financijskim problemima.
Spašavanje od bankrota
Naime, tvrdnja mađarske kompanije jest da bi zadržavanje plinskog poslovanja u kompaniji rezultiralo kršenjem uvjeta sindiciranog kredita vrijednog milijardu dolara koji je kompanija podigla nekoliko godina prije, da bi takav ishod vodio u bankrot Ine te da je Vlada, preuzimajući plinski biznis, zapravo spašavala Inu. Ipak, i takva tvrdnja je u, najmanju ruku, diskutabilna. Naime, gubici Ine 2008. u većoj mjeri nastali su u zadnjem kvartalu te godine zbog strelovitog pada cijene nafte na svjetskim tržištima, od koje se kompanija nije zaštitila mehanizmima upravljanja rizicima, poput hedžiranja. Ti gubici nisu bili vidljivi u kompanijinim financijskim rezultatima za prvih devet mjeseci te godine te je u tom razdoblju Ina iskazala dobit od 355 milijuna kuna. No, prema navodima u MOL-ovoj tužbi, dogovor o državnom preuzimanju plinskog poslovanja sklopljen je već u kolovozu 2008. No, tada u financijskim izvještajima Ine nije bilo naznaka mogućeg bankrota kompanije i gubitaka koji će uslijediti potkraj godine. Pojednostavnjeno, MOL tvrdi da je Vlada spašavala Inu od gubitaka prije nego što su ti gubici uopće bili vidljivi u knjigama. Naravno, moguće je da su predstavnici Vlade i MOL-a imali određene informacije o poslovanju kompanije koji nisu bili objavljeni, no to onda, pak, otvara pitanje zašto i ostali ulagači o tome nisu obaviješteni i jesu li prekršena pravila burze.
To pitanje dodatno dobiva na važnosti s obzirom na MOL-ovu tvrdnju kako je dogovor o izdvajanju plinskog biznisa s Vladom postignut još u kolovozu 2008. Naime, upravo potkraj kolovoza te godine MOL je ušao u zadnju fazu objavljivanja dobrovoljne ponude za preuzimanje dionica Ine na Zagrebačkoj burzi. Mađarska kompanija ponudila je cijenu od 2800 kuna po dionici, a do listopada, kad je javna ponuda završila, mađarska kompanija je svoj udjel u Ini sa 25 posto povećala na 47 posto, postavši tako najveći pojedinačni dioničar. No, prva informacija o dogovoru o izdvajanju plinskog biznisa iz Ine u javnosti je objavljena tek na sjednici Vlade 24. prosinca – puna dva mjeseca nakon završetka javne ponude – kad je potpredsjednik Vlade Damir Polančec kabinet izvijestio o dogovoru s MOL-om. Logično je pitanje koje se postavlja: ako je dogovor o plinskom biznisu sklopljen još u kolovozu, zašto o njemu javnost, pa i svi tadašnji vlasnici dionica Ine, nisu ništa doznali do prosinca? Bi li saznanja o dogovoru, kojim bi poslovni rezultat Ine bio poboljšan za više stotina milijuna kuna godišnje, utjecala na odluku ulagača da prihvate MOL-ovu ponudu? Jesu li time, u konačnici, prekršena pravila domaćeg tržišta kapitala?
Odgovor na ovo pitanje ne može se sa sigurnošću dati, no poprilično je izvjesno da bi ova MOL-ova tužba mogla biti poticaj za nove istrage domaćeg regulatora tržišta kapitala, ali možda i tužbe pojedinačnih dioničara koji su tada prodali dionice. Samo Braniteljski fond tada je MOL-u prodao oko 7 posto dionica Ine, a s obzirom na nova otkrića, lako je zamisliti da će čelnici tog fonda razmatrati jesu li mogli postići bolju cijenu te tražiti naknadu štete. Dakako, te parnice neće utjecati na sam arbitražni postupak, ali će također u znatnoj mjeri ovisiti o rješenju kaznenog postupka Ivi Sanaderu. Jesu li ugovori koje je s MOL-om sklopila Vlada pod vodstvom bivšeg premijera bili samo loš posao ili korupcijski aranžman? Odgovor na to pitanje vrijedan je deset milijardi kuna.
>>Otkrivamo tajni dokument: Rusi dolaze, žele stvoriti naftnu megakompaniju
>>Hrvatska podnijela tužbu protiv MOL-a!
To je to kada se politika miješa u ekonomiju.