Dorijan Lendvaj ima deset godina i učenik je četvrtog razreda osnovne škole. S roditeljima, starijim bratom i mlađom sestrom živi u Popovači. Odličan je učenik, obožava matematiku, a posebno informatiku, koja u hrvatskim osnovnim školama još uvijek nije obvezan predmet. No unatoč tome, mnogi hrvatski školarci u natjecanjima iz informatike postižu sjajne rezultate, a među njima i Dorijan, koji je najmlađi pobjednik u natjecanju iz informatike... Ili, bolje rečeno, bio bi da mu je pobjeda priznata. Te 2012. natjecanja iz informatike održavala su se u dvije skupine – jednu su činili učenici prvih pet razreda osnovne škole, a drugu učenici od šestog do osmog razreda. Na državno natjecanje su se iz mlađe skupine pozivali učenici koji su imali odgovarajući broj bodova i to bi se mijenjalo iz godine u godinu. U svakom slučaju 2012.
Dorijan Lendvaj se plasirao na državno natjecanje, a nakon toga se ljestvice poretka na državnom natjecanju rade po razredima.
– Umjesto da Dorijan te godine bude proglašen pobjednikom za učenike drugih razreda, on je proglašen petim u nepostojećoj skupini do petog razreda. Žalili smo se Ministarstvu, Agenciji za odgoj i obrazovanje, povjerenstvu, a oni su, umjesto da Dorijanu isprave nepravdu, zabranili natjecanja za sve učenike mlađe od petog razreda. To im je bilo lakše. Dorijan je emocionalno teško podnio tu nepravdu – kaže Dorijanov tata Vlado Lendvaj.
Ispraviti nepravdu
Sličnu priču ima i tri godine stariji Dominik Fistrić, učenik 7. razreda iz Pušće. On je pet puta bio najbolji informatičar u državi za svoj razred, ali priznata su mu samo tri puta. Tako je, umjesto priznanja prvog mjesta 2012. kada je bio u petom razredu, Dominik Fistrić dobio zahvalnicu koju, kako kaže tajnik Računalnog saveza Zagreba Zdravko Škokić, dobiju odrasli koji se na neki način angažiraju u pripremi natjecanja.
– Upute za provedbu natjecanja izmijenjene su u prosincu 2012. i u njih je, što je vidljivo i golim okom, doslovce ugurana odredba po kojoj “na natjecanjima u pravilu sudjeluju učenici 7. i 8. razreda osnovne škole” i “iznimno na pojedinim natjecanjima učenici 5. i 6. razreda”. Zaista je apsurdno da su mlađoj djeci natjecanja zabranjena, to više ako se zna da je na snazi Pravilnik o obrazovanju darovite djece u kojem, među ostalim, piše da darovitost treba utvrđivati bez obzira na dob djeteta. Dorijanu Lendvaju darovitost je nedvojbeno utvrđena, a zabranjeno mu je da se natječe dvije godine. Uputu za natjecanja treba opozvati i ispraviti nepravdu prema svim učenicima koji pobjednicima nisu proglašeni samo zbog svojih godina.
Takvih je, koliko ja znam, desetak. Apsurdno da mentor učeniku može biti samo nastavnik zaposlenik škole. Mentori natjecateljima iz informatike moraju biti vrhunski informatičari, a najčešće to su prijašnji pobjednici takvih natjecanja i osvajači medalja na svjetskim informatičkim olimpijadama. Stvarni Dominikov mentor je Kristijan Burnik, ali u dokumentima piše neko sasvim drugo ime. I to treba pod hitno mijenjati – kaže tajnik Zagrebačkog računalnog saveza Zdravko Škokić.
‘Gušt mi je informatika’
Na njegove riječi s odobravanjem kima Nikolina Fistrić, Dominikova mama, prisjećajući se kako je kod jednoipolgodišnjeg Dominika otkrila nadarenost za matematiku.
– Pogledao je taj broj, rekao jedan, nula tri, a to je 103... Tragajući za onim što će ga zainteresirati, došla sam do Zagrebačkog računalnog saveza. Tu je od prvog razreda krenuo na informatiku i pronašao se u tome – priča Nikolina.
– To mi je gušt, zanima me – kaže Dominik koji uči njemački i engleski te trenira džudo. Na natjecanjima iz informatike sudjeluje i njegova sestra Veronika, učenica petog razreda. I u obitelji Lendvaj Dorijan nije jedini informatičar, jer njegov stariji brat osmaš Vilim je dvostruki državni prvak iz informatike. Priča o Dorijanu i Dominiku priča je o darovitoj hrvatskoj djeci koju sustav obrazovanja ne da ne potiče nego ih onemogućava. Iz Agencije za odgoj i obrazovanje kazali su da su se na to odlučili dijelom iz financijskih razloga, a drugi, važniji razlog bila je procjena psihologa da su natjecanja za mlađu djecu stresna.
>> Škola u bolnici: Mame i tate moraju na kavu da ne smetaju
Takvo nešto se samo kod nas može događati. Umjesto da se u takve djece njeguje i razvija nadarenost, jer oni je očito imaju, i to ne samo u jednom području, mi ih limitiramo nekakvim pravilima i uskraćujemo im optimalan rastst i razvoj. U drugim bi državama imali poseban status, pomoć i mentora.