Sretna je okolnost da su autorica Višnja Starešina, publicistica i novinarka, i producentska kuća “Interfilm” Ivana Maloče, poslije godinu dana snimanja shvatili da posjeduju još neviđene podatke o Siniši Glavaševiću, Ovčari i Vukovaru. Bilo je zamišljeno snimiti “običan” dokumentarac od pola sata, no ovako je nastao cjelovečernji, dug sat i pol. Nakon projekcije u vukovarskom Hrvatskom domu film se prikazuje i u udarnom terminu 18. studenog u 21.10 sati na HTV-u 1. Premda okosnicu filma “Siniša – zaustavljeni glas” čini priča o Glavaševiću, legendarnom ratnom izvjestitelju Radija Vukovara, film sadržajem, činjenicama i porukama sigurno nas, koji smo živjeli ranih devedesetih podsjeća na tugu, ali i otpornost napadnute nacije, a onima koji su tada još bili premladi otkriva zašto je točno kada čuju da su to bila vremena ponosa i slave.
Organizirane likvidacije
– Kad sam skupila snimljeni materijal, zaprepastilo me koliko je u međuvremenu stvoreno mitova vezanih uza sam zločin na Ovčari, koliko su ove teme u proteklih 19 godina ostale neistražene i stoga uzrokuju kolektivnu frustriranost i potiskivanje – kaže autorica filma Višnja Starešina. Objašnjava još nešto što je većini možda promaklo:
– Ovčara je i leksički preoblikovana pa javnost sada čuje i čita da su ondje “pokopani” ili “tragično stradali”, a malo se rabe pravi izrazi “pobijeni” i “likvidirani” – kaže V. Starešina. U filmu autorica pokazuje da su zločini, naprotiv, bili unaprijed i dobro organizirani. Donosi se cijela organizacijska struktura obavještajnog, KOS-ova aparata JNA, složena radi likvidacija branitelja i civila, a uza svako konkretno ime izvršitelja navodi se i njegova “zadaća” u organiziranju zločina. Navodi se da je na vrhu te strukture bio Aca Vasiljević, šef KOS-a, godinama poslije svjedok haaškog tužiteljstva, ali i, kako su pisali srpski mediji, i – vojni savjetnik u Kanadi. Spominje se i Miroslav Radić, oficir JNA, kojega je Haag oslobodio, a u strukturi zločina bio je zadužen za koordiniranje paravojskom i četnicima.
– Umiranje Ovčare u nas nije istraženo, nego je benevolentno prepušteno sudovima u Haagu i Beogradu, da bismo na kraju dobili da je to bio zločin paravojski i četnika, a da je JNA samo napravila “propust”, što nije točno. Ljude je iz bolnice odvela obavještajna struktura JNA, koja je unaprijed pripremila egzekutore, iskopala jame – kaže V. Starešina. Javnosti možda nije do kraja poznato da svi likvidirani na Ovčari nisu pronađeni. Barem šezdesetak tijela nedostaje, dakle, pokopani su u druge jame. Još se ne zna ni gdje su bačeni u zemlju ranjeni i civili, njih 108 iz Borovo commercea (52 su bili medicinsko osoblje). Film o toj noći, sa 20. na 21. studenog 1991. govori kao o noći velikih organiziranih likvidacija, što je u našem kolektivnom pamćenju neosviješteno.
– Bila je to noć punog mjeseca. Kao što će to biti i ovogodišnja, kada će HTV emitirati film – ističe simboliku autorica. Javnost također nije dosad znala i da na Ovčari nisu pobijeni isključivo Hrvati. Likvidirano je i više Srba branitelja grada, više Bošnjaka, Mađara, kao i jedan Francuz i Nijemac. Čak je ubijen i nećak generala JNA Andrije Rašete, koji nije nosio to prezime, a u bolnici je izdavao lijekove.
– Prljava je perverzija sada prebrojavati je li neki gips bio na zdravoj nozi, bijeli ogrtač na nekome tko nije bio medicinsko osoblje..., kao da se time opravdava što je JNA organizirano likvidirala ljude – kaže V. Starešina. Film donosi još jednu, pomalo zaboravljenu priču – onu da su hrvatska strana i JNA, uz posredovanje i svjedočenje europskih promatrača potpisale dva sporazuma o koridoru i evakuaciji ranjenika iz bolnice.
Zločinac postavlja kriterije
JNA je potpisala i odredbu da neće i da nema pravo uopće ulaziti u bolnicu. No JNA je izigrala potpise i zabranila humanitarni koridor. – To svaka vojska inače dopušta i radi, osim ako ne planira zločin – ističe V. Starešina.
– U 19 godina došlo se do istog paradoksa, kao u svim likvidacijama koje provode totalitarni režimi, da se žrtva sada mora opravdavati pred krivcem i da je zločinac onaj koji postavlja kriterije – dodaje autorica. Ovaj je dokumentarac zapravo i hrvatsko-francuska priča jer donosi posve nepoznate činjenice o ulozi nekolicine Francuza koji su tada bili zauzeli ispravnu, hrvatsku stranu. Široj je javnosti posve nepoznato da je na Ovčari likvidiran i jedan Francuz. Tada 25-godišnjak iz francuskog gradića Vesoula, zaljubljenik u pjesništvo, a potaknut TV snimkama i nepravdom prema braniteljima, stigao je kao dragovoljac u Vukovar. Jean-Michell Nicollier pogubljen je na Ovčari. Film pokušava proniknuti i u tajnu o tome kako je pogubljen sam Siniša Glavašević te njegov kolega i prijatelj Branko Polovina. Tajna nije do kraja otkrivena, no čini se da je Glavašević likvidiran među prvima, metkom u potiljak, dakle na “oficirski” način, vrlo vjerojatno osobno od ruke visokog oficira JNA. – Nadam se da će ovaj film otvoriti vrata drugim istraživačko-dokumentarnim projektima, jer su mnoge priče, ne samo o Vukovaru ostale neispričane, a manipulacije i krivotvorine polako postaju “opće poznate istine” – upozorava Višnja Starešina.
Istini o likvidaciji Vukovaraca osobno je svjedočilo četvero Francuza
Osim francuskoga veleposlanika u Zagrebu, Georges-Marie Chenua, koji u dokumentarcu svjedoči o vrlo važnoj činjenici da je JNA s hrvatskom stranom potpisala dva sporazuma o evakuaciji ranjenika te da JNA neće ući u bolnicu, u filmu svjedoči još troje Francuza. Oni su se tada iznimno angažirali u nastojanju da se vukovarska tragedija spriječi ili su pomogli da se dozna istina i rasvijetle uzroci. Agnès Vahramian, novinarka, bila se uputila u Vukovar 1991. i bila je novinarka početnica. Ostala je u gradu, što je apsolutno nepoznato našoj javnosti, gotovo do samog pada. Vratila se poslije pada, sa srpske strane, te je sa svojim kolegama Herveom Gheskhierom i Michelom Angladom poslala u svijet slike razrušena Vukovara. Snimali su i u zauzetoj bolnici, a te su snimke poslije postale i dragocjenim sudskim dokazom. Danas je A. Vahramian urednica poznate emisije “L’envoyé spécial” na francuskoj nacionalnoj televiziji TF2.
U filmu svjedoči i dr. Louise Lambrichs, spisateljica i povjesničarka, koja je tada bila među prvim francuskim intelektualcima koji su se 1991. angažirali na strani Hrvatske, zahtijevajući vojnu intervenciju i razotkrivajući velikosrpsku agresiju. I dalje se bavi proučavanjem uzroka, korijena i posljedica velikosrpske politike. Svjedoči i Florence Hartmann, tada dopisnica Le Mondea iz Beograda. Ona je bila prva novinarka koja je otkrila grobnicu na Ovčari i o tome obavijestila svijet.
dajte ljudi malo dostojanstva, mislim da bi se ovi komentari trebali odnositi na istinske vukovarske branitelje, a ne da nasjedamo na provokacije nedobronamjernih kojima Hrvatska i nije u srcu!!!!! Ugledajmo se u Blagu Zadru, Sinišu Glavaševića, mladog Jeana Michela Nicoliera. Dokumentarac Višnje Starešine je predivan, posebno je potresna scena u kojoj mladi francuz koji se nalazi u vukovarskoj bolnici prilikom ulaska srba u nju, daje svoju posljednju izjavu novinarima, i djeluje smireno i ponosno, možda ni ne sluteći svoju uskoru likvidaciju na Ovčari, jako potresno! Neka je vječna slava i hvala svim istinskim vukovarskim braniteljima!!!!!!!!