Čovjek koji je uvijek bio vijest, i to za najveći broj ljudi Radosna vijest, s ovoga je svijeta htio otići nečujno, zapravo toliko skromno i samozatajno da je u svojoj posljednjoj želji rekao kako informaciju o njegovoj smrti ne treba objavljivati sve dok se ne završe njegovi sprovodni obredi!
Da, upravo tako je poželio bard katoličkog novinarstva u nas, neustrašiva i nenadmašna legenda pisane i izgovorene riječi s naših prostora don Živko Kustić, koji je u 84. godini preminuo u domu umirovljenika u zagrebačkoj Klaićevoj ulici, gdje je živio svoje posljednje godine zajedno sa suprugom Maricom, koja mu je rodila petero djece i koja je otišla nekoliko godina prije njega.
Sigurno znajući da će mu ta želja biti teško uslišana u ovo prebrzo internetsko vrijeme, Kustić kao da nije želio da njegov odlazak bude bučan i glasan premda je upravo svojim riječima, kako perom tako i glasom, žario i palio javnim prostorom braneći Crkvu od udara i slijeva i zdesna, kako je već kada zatrebalo.
Nepotpisani komentari
– Opet će svi misliti da sam ja rekao don Živku da bude tako oštar, a nisam ga ni čuo ni vidio dva tjedna – požalio se autoru ovoga teksta početkom 90-ih kardinal Franjo Kuharić nakon što je pročitao papreni komentar Glasa Koncila protiv nekih poteza ondašnje Tuđmanove vlasti zbog politike prema BiH.
Naime, kako su komentari Glasa Koncila, koje je godinama pisao osobno don Živko Kustić, bili nepotpisani, iščitavani su se službeno kao stav redakcije, a neslužbeno kao stav crkvenog vrha, odnosno samoga kardinala Kuharića.
– Nikada mi nije rekao što da pišem! Baš nikada, premda smo stalno bili zajedno i znali što onaj drugi misli, a mislili smo, zapravo, kao jedan – rekao je don Živko kada sam mu prepričao taj događaj.
Otkrio je, naime, na taj način ključnu formulu ne samo svoga uspjeha nego i ondašnjeg funkcioniranja Crkve i crkvenog vrha, tj. onoga što se kolokvijalno zove Kaptolom. A riječ je bila o – slobodi.
Naime, kardinal Kuharić, kao ključna osoba crkvenosti svoga vremena, imao je povjerenje u svoje najbliže suradnike, među kojima je upravo don Živko Kustić zauzimao visoko mjesto.
Bili su tu i drugi velikani svoga doba, od Josipa Turčinovića preko Tomislava Šagija Bunića i ekipe iz Kršćanske sadašnjosti, do Vjekoslava Bajsića ili pak mons. Vladimira Stankovića, koji su bili tadašnja teološka crème de la crème bez obzira na neka međusobna neslaganja, pa i trvenja. Svi su bili izrasli u puninu svojih veličina, kako bi odgovarali duhu svoga vremena, upravo zbog Kuharićeva talenta i osjećaja da im mora osigurati maksimalnu slobodu, svakome na svome području, što je Kustić, nekako, najbolje znao kapitalizirati.
Poučio me marifetlucima
Vedrio je i oblačio katoličkom mišlju pišući, propovijedajući i govoreći, kako spomenutim nepotpisanim komentarima tako i dnevnim kolumnama jutarnjih propovijedi u ne baš Crkvi naklonjenim dnevnim novinama, bivajući čas lukavi seoski župnik u satiričkoj kolumni Glasa Koncila, čas nadahnuti propovjednik na žumberačkim mašama i proštenjima ili pak nesvladivi polemičar u TV duelima, gdje je neviđenom elokvencijom i briljantnim umom doslovce mlio svoje protivnike.
Znaš, ne dam protiv Crkve jer Crkva je moja majka, a da je djetetu majka i kurva, ono će je svejedno voljeti – rekao mi je jednom slikovito braneći se zašto je svoje neistomišljenike u nekom duelu potukao do koljena. I poučio me, bit ću iskren, nekim marifetlucima za takve i slične javne nastupe, kojima se i sam služio, a koje nipošto ne želim objelodaniti.
No, rado ću priznati da me itekako znao usmjeravati i odgajati, voditi i poučavati, pa sam mu do neba zahvalan na toj očinskoj ljubavi i brizi, shvaćajući tek danas da neki od tih dobrohotnih „šamara" nisu imali samo pedagošku nego i evanđeosku funkciju.
Tako sam prvi, igrom slučaja objavio vijest o njegovoj smrti. Tužan, ne znajući još za tu njegovu posljednju želju. Ali, bilo je kasno, jer je internet brži i od nas samih. Tješim se da bi to bilo nekako i u njegovoj maniri, tj. siguran da se ne bi zbog toga naljutio, već štoviše, kao stari novinski lisac rekao: „Hajde, mali, napiši!" Baš kao što smo svih ovih godina znali pisati i pričati o onome što drugi nisu smjeli ni misliti. A tek danas ne smiju, vjerujte nam na riječ.
>>Intervju za Obzor iz 2010.: Ni ja ne bih stavljao križeve u javne ustanove
Bio je covjek potreban Hrvatskoj toga vremena. Neka mu je laka Hrvatska zemlja. Sucut njegovoj djeci i bliznjima.