Simpatične su teze kako aktualna Kukuriku vlada nije uspjela preokrenuti stvari nabolje jer su u šoku od spoznaje koliko smo potonuli i pokvarili se u vrijeme dvaju mandata HDZ-ovih vlada. Neka je ta teza i točna, svejedno to ništa ne mijenja. Postoji i teza da je ova vlada puna neznalica i/ili zabušanata. Pa, zaboga, trebale su im dvije godine kako bi shvatili tko je kriv što u zemlji ništa ne valja. I koliko je kriv. Bez veze, pa narod je to znao prije dvije godine, kada je većina isprašila HDZ s vlasti i dala povjerenje kukurikavcima. Sad, kad je valjda šok od saznanja koliko su nas prijašnje vlade utopile prošao, valjda je vrijeme da se šteta popravi. Ono je, dakle prošlost, krenimo napokon u sadašnjost. U realnost. Nakon dvogodišnje inventure, što vjerojatno jest raritet i u svjetskim okvirima, sad svi očekuju da će se ministri razmahati i brzo krenuti popravljati štetu.
No, umjesto promptnog vatrogasnog djelovanja, ono izostaje i opet se čini da vlada i dalje tumara. Što sad ne valja? Zašto se ništa ne pomiče, tko je sad kriv. Ispostavilo se, naime, da nema strategija koje bi nas usmjerila na pravi put. Neki su ministri, međutim ipak prije shvatili da će im trebati strategija. Pa su ih naručili, ministar gospodarstva Vrdoljak još prije godinu dana naručio je “Strategiju industrijskog razvitka Hrvatske”. Slično je napravio i ministar Jovanović, a požurio se i prvi završava svoju “Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije”, koja je već javnoj raspravi. Kada je premijer Milanović skužio da su Vrdoljak i Jovanović ubrzali, pušta informaciju da i on naručuje strategiju iz svog sektora. Budući da je njegov sektor – Hrvatska, “tajno” je počeo skupljati 40-ak hrvatskih uglednika, genijalaca, “i lijevih i desnih”. Taj “think tank”, nazvan “Viziji 2030.”, treba stvoriti Strategiju razvoja Hrvatske do 2030. I sve to, naravno lijepo zvuči, ali, odmah u startu može se reći da je posao jalov. Pa kako jedno ministarstvo može već dovršiti strategiju obrazovanja i znanosti, a nije još dovršena industrijska strategija. To pokazuje da Jovanovićeva ekipa opet nije shvatila da nije problem u nedostatku “genijalne”, nego realne strategije.
A realna je ona koja se temelji na ekonomskim činjenicama. Jednostavnije rečeno, Jovanović je morao čekati da Vrdoljak završi strategiju industrijskog razvoja pa onda, valjda prema tome razviti svoju, jer će onda znati koliko nam treba inženjera, a koliko liječnika, politologa ili filozofa. Nema veze, kad se shvati da je Jovanovićeva strategija jalova, naručit će (i platiti) novu. Problem je što ova inflacija strategija neće smanjiti tumaranje vlade. Umjesto naručivanja strategija, ministri su trebali poslati svoje ljude u real sektor, najbolje u izvozničke tvrtke i od vrata do vrata sačiniti anketu i prikupiti njihove vizije, koje su realne. Tek na temelju tih podataka može se, potom krenuti u izradu strategija. A zašto kod izvoznika? Zato što su i oni žrtve krive, a popularne teze da “kod nas nitko ništa ne proizvodi”. Proizvodi se, proizvodi, od industrijskog izvoza Hrvatska zaradi (8,6 milijardi eura) znatno više od razvikanog turizma (7 milijardi eura). Ukupni izvoz je, inače nešto manje od 10 milijardi eura. Uspjeh, s obzirom na to da Jovanovićev obrazovni sustav proizvede jednog inženjera, ali tri “društvenjaka”. Koji onda rade za Jovanovića “genijalnu”, umjesto realnu strategiju.
