Može li si Europa u svojem dvorištu priuštiti teritorij u kojem vladaju nezaposlenost, bezvlađe, nasilje, nesigurnost, nestabilnost, beznađe...? Odgovor je, naravno, vrlo jednostavan i niječan. Međutim, kako izliječiti prostor BiH, složeno je pitanje koje ne može imati tako jednostavan i jednoznačan odgovor.
Nije čudno to što europski političari i institucije EU nisu imali konstruktivnu reakciju na rastuću snagu anarhije u BiH. U raspetljavanju najgoreg mogućeg sukoba nacija i ideologija koji se dogodio u Europi devedesetih godina zapetljan je novi političko-interesni čvor koji je stvorio krajnje neuspješnu, nefunkcionirajuću državu. Ako na stranu stavimo moralističke lamentacije o krivdama privatizacije, kriminalu, korupciji, nezainteresiranosti nesposobnih i rascjepkanih vlasti, dijagnoza stanja suvremene BiH danas je relativno jednostavna: ekonomija je umrla, a geostrateške silnice neumoljivo vuku prema raspadu premda se EU svojski potrudio zaključati lokot nedjeljivosti.
I uopće nije čudno da je BiH tu gdje jest, zemlja je to sa 45-postotnom nezaposlenošću gdje preživljavanje omogućava pomoć iz inozemstva, koja dolazi u obliku gastarbajterskih pošiljki, mirovina iz inozemstva te raznih oblika inozemne pomoći u novcu, uslugama i robama. Bez toga u BiH bi doslovno harala masovna glad karakteristična od 2. svjetskog rata pretežito za afričke zemlje.
Vezane ruke i noge
Poseban je problem što su Hrvatska i Srbija, zemlje koje strateški kontroliraju BiH, u svojoj politici prema najosjetljivijem susjedu vezanih ruku i nogu. Međunarodna zajednica limitirala je dosege hrvatske i srpske politike na teritoriju BiH maksimalno koliko je mogla, taman dovoljno da čak ni uz dogovor ni jedna ni druga strana ne mogu promijeniti ništa supstancijalno. Uz to, aktualne hrvatske i srpske vlasti već su jako dugo toliko zaokupljene vlastitim ekonomskim i političkim problemima da su im strateški interesi u BiH u drugom planu.
Pomalo je nužno gledati pojedine naivne i pretežito lijevo orijentirane idealiste kako podržavaju prosvjede ogorčenih nezaposlenih ili potplaćenih vjerujući u neko nadnacionalno jedinstvo u arhaičnoj ali poštenijoj novoj Bosni i Hercegovini. Uf, tužne li zablude. Oni koji se pak boje nereda kao poluge za jačanje federacije, tj, centralizacije, neka ne beru nikakvu brigu. Povijest neumoljivo uprizorava na to da je na prostorima bezvlađa i, slabe vlasti te trajnih previranja, taj prostor jednostavno zapasao netko drugi. To je jednostavno tako. Sada je smjer podjele puno više u zoni realne politike nego prije prosvjeda. Grozno, ali tobožnje Tuđmanove i sve ostale geostrateške salvete nakon nereda dobivaju na težini, ne nekakvo tobožnje jedinstvo u pravdi, neimaštini i nemoći.Što, dakle, preostaje? Ili će EU ozbiljno poraditi na organizacijskom preustroju BiH ili će moderirati proces daljnjeg udaljavanja pojedinih dijelova BiH.
Trećeg smjera nema
I u jednom i u drugom smjeru EU treba partnerstvo Hrvatske i Srbije, a trećeg smjera nema. Iz hrvatskog kuta gledano, neredi u BiH dobro su došli da otkriju dvije stvari. Prvo, imamo funkcionirajuću vanjsku politiku (vjerojatno zahvaljujući agilnosti Vesne Pusić) i to do te mjere da se i premijeru Zoranu Milanoviću dogodilo da povuče jedan nepolemičan, klasičan državnički potez. Baš kao što je to napravio i njegov srpski kolega. Drugo, postalo je potpuno nejasno zašto nam služi institucija predsjednika Republike.
Situacije kao ova u BiH trebale bi biti najprirodniji prostor za njegove snažne reakcije i velike poteze. Međutim, Josipović je na račun BiH izrekao tek pokoju frazu i nije učinio doslovno ništa te je tako dao puno argumenta pobornicima teze da nam Ured predsjednika samo donosi nepotrebne troškove jer služi samo promociji popularnosti biološke činjenice koja nosi titulu predsjednika Republike Hrvatske.
>> Stipe Mesić: Bosansko proljeće moglo bi postati zima
