Premda se jedino tako s dužnim poštovanjem može odnositi prema žrtvama, ipak ima nečeg bizarnog, da ne upotrijebimo težu riječ, u tom haaškom hrvatsko-srpskom kontrapunktu. Uglađena gospoda, vrhunski pravni intelektualci, u uštogljenoj atmosferi po predviđenoj proceduri i u strogo definiranom prostoru sudnice gdje sve ima svoje zašto, biranim riječima i krajnje civilizirano pokušavaju vizualizirati najmračnije scene iz novije europske povijesti, kako bi prevrćući opise masakriranih, izmučenih i silovanih žena, staraca, djece i muškaraca, nakon što su saslušali (protu)argumente odgovorili na naoko tako besmisleno pitanje - je li počinjen “zločin nad zločinima”, kako je u jednoj presudi Međunarodnog suda za Ruandu nazvan genocid.
Javnost (ne) zna što je genocid
U sudskim spisima koje su Hrvatska i Srbija brižljivo kreirale u Haagu dokumentirani su grozni užasi što je sve, unatoč iskustva holokausta, u stanju učiniti ljudski um. Dokumentirana su neka od najvećih zala u novijoj europskoj povijesti, a od sudaca Međunarodnog suda u Haagu, te svojevrsne uvrnute verzije mitološke Pandorine kutije, Hrvatska i Srbija nadaju se pravdi.
Za sve je kriv Raphael Lemkin, Židov rođen u Poljskoj, koji je izmislio genocid, kovanicu čije značenje 70 godina kasnije, umišljaju si, znaju mnogi i u Hrvatskoj i u Srbiji. A tek rijetki pročitali su definiciju iz UN-ove Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, dok još malobrojniji razumiju njezino značenje. Kakvo znanje, takva su i očekivanja. A to koristi politikama u obje zemlje, gdje mnogi misle da je dokazivanje genocida gotovo pa rutinsko pobrojavanje žrtava i zločina. Pa ako Međunarodni sud to ne utvrdi, bit će to posljedica neke od političkih teorija zavjere. Izgubi li Hrvatska spor protiv Srbije, razlog tomu bit će, kako kome odgovara, naš loš pravni tim i/ili naša vanjska politika još od Mate Granića, a još intenzivnije pod vodstvom Ive Josipovića i Vesne Pusić, koja se godinama koketno dogovarala, osobito s Borisom Tadićem, o modalitetima odustanka od tužbi u interesu obiju zemalja i sve do sudske rasprave. Ili, sudski poraz mogao bi biti predstavljen i kao posljedica odnosa međunarodnih političkih silnica te shvaćanja da bi mir na Balkanu nakon svih poraza i osuda koje je Srbija pretrpjela bio narušen te mogao ugroziti demokratske procese na putu Srbije u EU. S druge strane, ne uspije li Srbija dokazati zločinački karakter akcije Oluja ponovno će se obrušiti salva optužbi na račun međunarodnih sudišta a osobito Međunarodnog suda u Haagu koji je Srbiji i po mišljenju nekih neutralnih pravnih stručnjaka već učinio nepravdu proglasivši se nenadležnim za njezinu tužbu protiv deset članica NATO-a zbog bombardiranja Beograda. Osobito bude li Srbija pretrpjela bilo kakvu osudu Međunarodnog suda pa makar i na način kao u povodu tužbe BiH, novo uporište dobit će stavovi o svjetskoj nepravdi.
Naravno da sve pobrojeno može utjecati na konačnu odluku 15 sudaca iz 15 zemalja (Slovačka, Meksiko, Japan, Francuska, Novi Zeland, Maroko, Rusija, Brazil, Somalija, Velika Britanija, Kina, SAD, Italija, Uganda i Indija), ali, osobito ako odluke ne budu donesene tijesno, to sigurno neće biti presudno. Međutim, argumentacija zagovornika osude bilo koje strane nerijetko se, pa i na službenoj razini, svjedočili smo tomu i u haaškoj sudnici proteklih dana, svodi na “čuveno” obrazloženje zbog toga bivšeg suca iz Gospića koji je optuženika i njegove pretke osudio da su “činili genocid nad Hrvatima, i to ne samo u ratu... već više od 500 godina od dolaska Turaka, kada su skupa s Turcima dolazili i uništavali Hrvate...”. Vrhovni sud osudio je takvo generaliziranje odgovornosti na kolektivitet etničke skupine, obrazlažući da tomu nema mjesta u presudi, te takvi stavovi otvaraju prostor ozbiljnoj sumnji u nepristranost suda.
Ovih se dana čulo i da Hrvatska ne može izgubiti jer se zna tko je bio žrtva, a tko agresor. Premda to nije bitno jer je genocid mogao biti počinjen i u oslobodilačkoj akciji Oluja.
Kad je o genocidu riječ, hrvatski, srpski i svjetski pravni stručnjaci slažu se barem u jednome, to je najteži zločin koji se najteže kažnjava, ali ga je i najteže dokazati! A za što je kriva uopćena definicija genocida i nesklonost svjetskih politika da je konkretizira. I zbog toga kod Ive Josipovića, a ne samo zato što danas kao predsjednik države razmišlja više kao političar nego kao pravnik, treba tražiti razloge pokušaja traženja političkih rješenja umjesto sudskih. Predsjednik je jedan od naših najboljih poznavatelja međunarodnog kaznenog prava, citiran i u inozemstvu, a uz Ivana Šimonovića, jedan je od koautora hrvatske tužbe. Još dok vjerojatno nije razmišljao o predsjedničkoj karijeri, Josipović je 2007. napisao “Ratni zločini - priručnik za praćenje suđenja” u izdanju Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka. U poglavlju o genocidu piše kako je MKSJ za genocid optužio relativno mali broj okrivljenika, i to za pokolj u Srebrenici. U više predmeta, piše Josipović, sudovi za Ruandu i bivšu Jugoslaviju, primjenom načela in dubio pro reo oslobodili su okrivljenike za genocid smatrajući da “sama radnja i posljedica odgovaraju genocidu, ali nije dokazana genocidna namjera, pa je djelo kvalificirano kao ratni zločin”. Od tada se nije puno promijenilo, s time da je i praksa naših sudova slijedila konzervativnu praksu međunarodnih sudova, tumačeći pojam genocida u najužem značenju. Od desetaka optuženih za genocid, tek su neki i osuđeni, a i oni na suđenjima u odsutnosti. Doduše, naš pravni tim je na prigovor srbijanske strane već odgovorio da nepostojanje presuda protiv individualaca nije prepreka za osudu države.
Jedan od stručnih radova koje smo iščitali, autora Sadmira Karovića, člana Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida u Kanadi, iz srpnja 2012. znakovito je naslovljen: “Kompleksnost utvrđivanja postojanja genocidne namjere”. U njemu citira i dr. Josipovića koji piše da sudovi o genocidnoj namjeri odlučuju “s obzirom na opće okolnosti zločina, sistematičnost postupanja okrivljenika, stupanj i opseg počinjenoga nasilja, odabir žrtava, utjecaj zločina na grupu i ostale relevantne okolnosti”.
Nama se čini da je za opću javnost posebnost zločina genocida najbolje obrazložena u slučaju Mikluševci. Tu su presudu donijele jake snage Vrhovnog suda, vijeće kojim je predsjedala predsjednica Kaznenog odjela Ana Garačić, a članovi su bili Ranko Marijan, Damir Kos, dr. sc. Marin Mrčela i Senka Klarić Baranović. Državno odvjetništvo je inzistiralo da je Županijski sud u Vukovaru pogrešno osudio 12 osoba za ratni zločin protiv civila umjesto za genocid. Vrhovni sud obrazlaže da genocid ima za cilj u cijelosti ili djelomično uništiti nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu. Stoga počinitelj svoje žrtve bira prvenstveno na osnovi njihove pripadnosti jednoj od spomenutih grupa. Obrazlažući razliku između genocida i ratnog zločina protiv civila, Vrhovni sud obrazlaže kako u potonjem slučaju počinitelj čini zločine protiv pojedinaca, ali “njihova pripadnost grupi nije ni odlučan, a ni kvalifikatorni element kao što je kod genocida”. Stoga je Županijski sud u Vukovaru pravilno utvrdio da nečovječno postupanje prema mještanima Mikluševaca i njihovo raseljavanje nisu učinjeni kako bi se potpuno ili djelomično uništila nacionalna skupina Rusina već zbog toga što su neki članovi njihove obitelji neposredno prije okupacije sela napustili Mikluševce, te time izrazili stav protiv okupacijske vlasti, ili su i sami deklarirali sklonost hrvatskoj vlasti. “Radilo se o nečovječnim postupcima koji su kulminirali raseljavanjem civila protivno pravilima međunarodnog prava, a ne o postupcima kako bi se uništila nacionalna skupina Rusini.”, obrazložio je Vrhovni sud zaključujući da je i troje članova jedne obitelji ubijeno zbog njihove političke opredijeljenosti i pljačke “neprijateljske” imovine, a ne zbog uništenja Rusina u Mikluševcima. A da se nije radilo o genocidu govori i podatak da je i među optuženicima bilo Rusina.
Definicija nije kvantificirana
U još dva slučaja iz Osijeka i Vukovara sudovi su, a što je potvrđeno i na Vrhovnom sudu, ubijanje civila, nečovječno postupanje, pljačkanje, zastrašivanje te nanošenje velikih patnji i ozljeda ispravno kvalificirali kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a ne kao genocid, kako je inzistiralo državno odvjetništvo.
Nerijetko se stavlja znak jednakosti između masovnosti zločina i genocida. Ali, Konvencija nije kvantitativno definirala genocid, a sudska praksa pokazuje da to nije presudno. Josipović na to pitanje odgovara, pozivajući se na slučajeve Krstić, Karadžić i Mladić, da je dovoljno “reprezentativno i značajno uništenje grupe”. Odnosno, navodi da se zbog nepostojanja genocidne namjere, “bez obzira na težinu posljedica, zločinačke fenomene poput etničkog čišćenja ili masovnog progona po nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj osnovi ne kvalificira kao genocid”. Po kriterijima međunarodnog prava nema dvojbe da su bacanjem nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki počinjeni zločini, ali unatoč razmjerima žrtava očito je da se ta djela ne bi mogla okvalificirati kao genocid. Stoga je Josipović tako siguran da će se Oluja i dalje slaviti u Hrvatskoj, a i njegov srbijanski kolega Tibor Varadi govori o visoko postavljenom pragu za genocid, zbog čega će Srbiji biti teško dokazivo da je u Hrvatskoj provedeno etničko čišćenje s genocidnom namjerom. Brijunski sastanak i riječi predsjednika dr. Franje Tuđmana nisu osudili Gotovinu i Markača, a još teže će osuditi državu, posebice u kontekstu svega što je učinjeno za povratak Srba i progon zločina. Čak i suci koji se nisu složili s oslobađajućom presudom generalima, sporne Tuđmanove riječi o Srbima dijelom su tumačili kao govor o vojnoj komponenti, a ne kao huškački govor.
Inače, u povodu jednog govora iz travnja 1991. u Hrvatskoj Kostajnici u kojem je optuženik rekao da treba “klati Hrvate” Vrhovni sud je obrazložio kako se to može kvalificirati kao poticanje na genocid “ako je poruka u tom pogledu jasna i nedvosmislena, i izrečena u genocidnoj namjeri”.
Sve ovo odnosi se na pojedince, dok se države, a to znamo u povodu tužbe BiH, treba povezati sa zločinima, te iz ponašanja njihovih vojnih i političkih aktera dokazati i genocidnu namjeru. Dakle, hrvatske i srbijanske pravne eksperte na ulazu u sudnicu u Haagu očito je čekao, premda nevidljiv golim okom, natpis “Ostavite svaku nadu!”. Ali, unatoč tomu, u pravu su oni s obje strane koji tvrde da sve to ima smisla i povijesnu vrijednost, imajući na umu i da je ministar Orsat Miljenić novinarima Nove TV na pitanje koliko to košta rekao “Dosta”, obrazlažući da je to tajna zbog druge strane. Stavka “zastupanje pred međunarodnim sudom i međunarodnim kaznenim sudovima” u proračunu za 2014. iznosi sedam milijuna kuna.
>>Hrvatska u Haagu: Razotkrijte srpski ultranacionalizam
>>Sands: Srbija i danas krši Konvenciju o sprečavanju genocida
Ono sto je bizarno, krajnje pokvareno i sizofreno je to da je Srbije uopce podnijela tuzbu za genocid kad znamo sto su radili u domovinskom ratu...Vode krajnje pokvarenu politiku a nasi politicari i novinari im zdusno pomazu....