Prvostupanjska presuda u slučaju Fimi media, kojom je uz bivšeg premijera Sanadera i njegove su(k)radnike, krivom proglašena i stranka HDZ, čiji je crni fond, prema presudi, obilno punjen reketarenjem javnih poduzeća, otvara pitanje budućnosti te stranke, a i odnosa na hrvatskoj političkoj sceni u bliskoj budućnosti. Po reakcijama članova i pristaša HDZ-a čini mi se da pitanje kolektivne stranačke krivnje za njih nije pravno, već ozbiljno filozofsko pitanje, poput srednjovjekovnih univerzalija. Što je HDZ u očima do groba odanog birača? Neka neokaljana uspavana ljepotica, vječno stožerna hrvatska i demokršćanska stranka koju nekim čudom povremeno otme loš vođa, no njena duboka, skrivena bit unatoč svim praktičnim grijesima, političkim i vrijednosnim izdajama i lutanjima ipak ostaje neokrnjena? Je li Sanader neka iznimka, slučaj koji se dogodio nizom nesretnih okolnosti ili je bliže istini to da je sanaderština prava bit HDZ-a, tj. da je unutarnja logika te zajednice prirodno rezultirala takvim vođom?
Vjerni birači HDZ-a, koji su, paradoksalno, cijelo vrijeme uglavnom nezadovoljni i njenom politikom i vodstvom, na različite načine objašnjavaju zašto ipak glasuju za tu stranku. Jedni su fetišisti imena “HDZ”. Kao, samo to ime je važno i ima čudesno političko djelovanje bez obzira na to tko pod njim bio i što radio. Pa makar sutra svi sadašnji članovi otišli iz njega, a kompletan npr. HNS prešao u HDZ i Vesna Pusić bila predsjednica HDZ-a, a Goran Beus Richembergh potpredsjednik, takvi bi opet glasovali za HDZ jer to je ime “stranke koja je stvorila Hrvatsku” pa su oni stoga za nju. Ne mogu je prežaliti, unatoč tome što priznaju da je već koncem 1999. HDZ bio oličen u Canjugi, Pašaliću i predsjedničkom kandidatu Mati Graniću, a ni prije HDZ nije bio samo Tuđman, već i Mesić, Manolić, Boljkovac, Kutle...
Ako je i nakon Tuđmana HDZ u očima svojih birača-fetišista bio dobar, a Sanader loš, kako je “zlikovac” mogao uzjahati na čelo tako moralne stranke i postići da ga sve do pada pobožno slušaju? Mogao je on provoditi, vrijednosno gledajući, lijevo-liberalnu politiku, odrađivati “domaće zadaće” koje se Račan nije usuđivao, pokloniti Paviću Slobodnu Dalmaciju, dovesti neke od danas bučnih demokršćana do takvog poniženja da svi, unatoč oštrom protivljenju Crkve, dignu ručice za Zakon o suzbijanju diskriminacije, otpiliti Hrvate u BiH na liniji kohabitacije s Mesićem, svi su ga bespogovorno slijedili. Što je već tada, u političkom i vrijednosnom smislu, ostalo od HDZ-a osim ljušture, pukog stranačkog stroja za osvajanje vlasti i bogaćenje uskog vladajućeg kruga? No doživotnom glasaču to nije važno, on će reći da je HDZ vječna stranka, koja će kad tad “doći k sebi”.
Nepojmljivo im je da stranke koje su za naciju imale veliku povijesnu ulogu mogu, kad izgube smisao i vrijednost, jednostavno nestati. Najbolji primjer je talijanska “Democrazia Cristiana”, demokršćanska stranka koju je predvodio Alcide De Gasperi, jedan od otaca moderne Europe. Ta je stranka za modernu Italiju značila čak i više nego HDZ za Hrvatsku. Italija je 1945. bila razorena, poražena, okupirana, siromašna, nakon dva desetljeća fašističkog režima moralno uništena zemlja, na pragu građanskog rata. Imala je daleko najjaču komunističku partiju na zapadu Europe, naoružanu i spremnu na mig Staljina, čiji je tadašnji satelit Tito bio na granici u Trstu, započeti rat i revoluciju. De Gasperijevi demokršćani tada stupaju na scenu. Pobjeđuju komuniste na ključnim, prvim poslijeratnim izborima. Uspijevaju izbjeći prijetnju građanskog rata, uvesti novu republiku u NATO, voditi silan ekonomski rast koji počinje sredinom pedesetih i na kraju pretvoriti Italiju u bogatu europsku zemlju, jednu od stupova buduće Europske unije. No sve ima rok trajanja. Nakon pada Berlinskog zida, demokršćani gube smisao kao najjača brana protiv komunizma, a golema korupcijska afera koja je početkom devedesetih pomela kompletnu vladajuću garnituru dovela je do toga da je 1994. stranka koja je pola stoljeća vladala Italijom doslovno prestala postojati. Promijenila je ime, pa se ubrzo raspala na nekoliko frakcija koje su se podijelile, neke otišle s lijevim centrom, s dojučerašnjim protivnicima, a dio s novim igračem na političkoj sceni, Berlusconijem.
Primjer Italije pokazuje da su i veće stranke od HDZ-a, s jednakim, ako ne i većim, zaslugama (HDZ nije ostvario gospodarski rast i relativno blagostanje kao demokršćani u Italiji) propadale i nestajale. Dakle, itekako je zamislivo da se HDZ ugasi. Oni koji inzistiraju na značenju povijesnih zasluga za dobivanje budućih izbora gube iz vida činjenicu da svake godine umre jedan gradić starijih ljudi koji su devedesetih glasali za Tuđmanov HDZ, a u punoljetnost uđe manji gradić novih kojima HDZ nije sinonim za stvaranje države, već za suđenje nekim bahatim, ugojenim lopinama.
Slavno se ime ofucalo. Štoviše, može se argumentirati, da nereformiran HDZ postaje prepreka stvaranju ozbiljne, perspektivne demokršćanske stranke u Hrvatskoj. Sa svim tim teretom na leđima preslab je da smijeni postojeću vlast, no dovoljno je jak da koči stvaranje nove i neopterećene konzervativne opcije.
Neki romantičari tvrde da je HDZ bio “oteta stranka”. Kao vozilo je O. K., ali je zasjeo pogrešan vozač. No čini li stranku ime, prostorije, infrastruktura ili ljudi? I kakvi su to ljudi ako su u godinama sanaderštine na sve što se događalo, kako reče sutkinja, okretali glavu, šutjeli i trpjeli? Gdje su im ti kvalitetni, nevidljivi, do sada potiskivani kadrovi? Bajka u koju vjeruju HDZ-optimisti je da će jednom doći princ, osloboditi hrvatsku demokratsku zatočenicu, razjuriti stare strukture, ostatke sanaderštine, ali i još starije mrlje, dakle provesti neku vrstu dvostruke lustracije u HDZ-u, komunjara i sanaderovaca. No što bi ostalo? Poznajem kvalitetne ljude koji su se učlanili u HDZ prije dvije godine, jutro nakon izbornog poraza. Mislili su kako je dotaknuto dno, da će karijeristi otići s broda koji je potonuo, i da će stranka slavnog imena započeti novi put od nule. No to je iluzija, jer nema nulte pozicije. Ostala je infrastruktura na terenu i sve tanji simbolički kapital prošlih zasluga, ali ostali su i repovi i dugovi, koji sada dolaze na naplatu. Uz to, ostao je i stari kadar, kojem su dovoljne oporbene sheme i ono što se namakne po županijama i općinama, dakle ista klijentelistička igra samo na nižoj, recesijskoj razini, a otprilike su takvi i kadrovi. Nakon lovaca na medvjede i lavovske zalogaje ostalo je kokošarenje i ćukanje usitno. Ostaje dojam kako ova vlast čini sve da izgubi sljedeće izbore, a oporba se trudi svim snagama da ih ne dobije. Pravomoćna presuda HDZ-u očito će se tempirati pred izbore, kao kruna montipajtonovske utrke loših i gorih, ako se u međuvremenu ne pokrene nešto novo.
Ipak, ni to ne mora biti odlučujuće za izborni ishod. Nema tog tereta prošlosti koji, u ovakvoj ekonomsko-socijalnoj situaciji i s ovakvom vlašću, HDZ ili bilo kakva druga opcija ne može amortizirati dobrim i odgovornim gospodarskim i socijalnim programom i angažiranjem najboljeg kadra. Ali, s druge strane, sve i da optužbe padnu i svi grijesi se izbrišu, nikakva besprijekorna prošlost ni stare zasluge ne mogu kompenzirati nedostatak vizije budućnosti. Dakle, lako je za Sanadera i Fimi mediju, gdje su vam danas program i ljudi koji će ga iznijeti?
>> Dobije li Sanader maksimalnih 15 godina, iz zatvora će izaći sa 74 godine
Bez sumnje Sanader je krao, moje pitanje je je li krao kao predjednik HDZ-ea ili kao predsjednik Vlade