Problem koji se tiče cijelog društva: Kako spriječiti nasilje među djecom?

S obzirom da sam imao osobnih problema sa školskim nasiljem tokom skoro čitave osnovne škole, imam i veliko iskustvo o tome. Razgovarao sam sa mnogima koji su bili u sličnoj situaciji kao i ja , i došli smo svi do istog zaključka: trenutni sustav je duboko bolestan bez ikakve šanse da postene normalniji. Problemi su sljedeći: 1) sustav uopće nema mehanizama kažnjavanja agresora. Davanje jedinica, ukora i slično je takvoj djeci samo nagrada i priznanje kojim se hvale da su "cool" i "super",a ne kazna. 2) Za agresora uvijek postoji izlika. Njegovi roditelji su razvedeni, pijanci, siromašni,.... to je sve tragično, ali nije i ne može biti izlika da dijete malteretira svoje kolege. Ako ti roditelji ne mogu odgajati zdravo i normalno dijete, neka im ga se oduzme. 3) Žrtvi se daju izuzetno poremećeni savjet, i ovo je bez šale, da se "nauči biti žrtvom" i prihvati to stanje. Konstatno se govri da ako te netko malteretira da to prijaviš, ali ako to uistinu uradiš reći će ti da si tužibaba i svo konzekventno nasilje pripisati tome da "ga nisi trebao tužiti, što si očekivao?". 4) kada se žrtva obrani, kazne su trenutne i brutalne, dok se agresoru ništa ne dogodi. Meni je, između ostaloga, budala bacala gumice probušene čavlima i iglama u glavu i psovala kada ne bi bilo krvi. NIšta mu se nije desilo, ali kada sam se jednom obranio bio sam kriv je ga nisam ignorirao. Ti zločinci uvijek uživaju potpunu i sustavnu zaštitu ravnatelja, pedagoga, razrednika i učitelja. 5) Savjet "ignoriraj" nije rješenje. NIjedno mentalno zdravo dijete ne može ignorirati takve stvari. Ne mogu niti odrasli. Zamislite scenu da vam na posao netko dođe i iz čistog mira uzme stvari i baci kroz prozor, a vas udari šakom u glavu i iscipelari na podu. Došla bi policija i uhitila tu osobu, a vi ni pod razno ne bi takvo maltretiranje i zlostavljanje ignorirali. Djeca i odrasli koji bi to uspješno ignroirali imaju ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja. 6) Škole upravo zbog nedostatka mehanizama zaštite žrtve uvijek zapravo okrive žrtvu da je kriva, a agresor da je u stvarnosti žrtva nekakvih teških okolnosti zbog koji se treba tolerirati devijantno ponašanje koje bi kod odraslih bilo okarakterizirano kao kriminalno. 7) U mojem slučaju se sve problalo; od grupnih terapija, do sudske tužbe i ništa nije radilo sve do jednog dana. Jednog dana, nakon što su me opet fizički malteretirali, kap je prelial čašu i postao sam agresivan. Prebio sam ih sve i to izuzetno brutalno. U tjedan dana, svi moji problemi sa zlostavljanjem su nestali. Platon je bio u pravu. Neke stvari država, tj. sustav, ne može uraditi za tebe već se sam moraš zauzeti za to. I to vam je jednostavno gorka istina: školsko nasilje je devijantno ponašanje pojedinaca koje posotji zato jer se agresore predstavlja koa žrtve okolnosti te zbog toga uživaju potpuni imunitet od pravila, dok bi se sve moglo rješiti tako da im se ravnalom ili remenom po dupetu udari par puta. Razgovor sa njima ne radi, nikada nije i nikada neće.

Naša djeca su ogledalo obitelji i društva. Obitelj se vrlo malo bavi djecom, a društvo mu već godinama pruža neprihvatljivu sliku. Škola ga fila tonama informacija, a ne razvija dječju kreativnost. Živimo u neimaštini, a mediji im šalju potpuno druge informacije. Djeca nemaju ispravanu sliku o svijetu , pa pronalaze pogrešne uzore.U našem društvu je neophodno veliko pospremanje, jer u protivnom nam se ne piše dobro.

Kao dijete otac je govorija nemoj nikad prvi udariti,ali ako te netko udari uzvrati i s tim se apsolutno slažem. Djeca žrtve pojedinih nasilnika su uglavnom ona djeca koja se ne znaju obraniti od takvih,što vam je lijepo objasnio čovjek koji je i sam bio godinama žrtva i to nasilje je trajalo sve dok nije uzvratio i pošteno ih isprebijao. Moja kćer se dvije godine bojala jednog nasilnika,čak kad bi ga vidila na ulici bježala bi kući,dok se meni taj osmaš nije unio u lice,a ja sam ga jednostavno zgrabila i zalipila za zid i rekla mu kako mu to sad izgleda,kad se onako velik iživljava nad prvašima i drugašima.od tada nikad više nije bilo problema. TI agresivci se iživljavaju na onima za koje znaju da im neće uzvratiti,koji se boje,a hrabrost nije da se ne bojite,nego da taj strah ne pokažete,makar taj bio veči i jači. Takvim likovima što je napisao i ovaj gore koji je bio maltretiran godinama je sve lijepo opisao,ni ravnatelj ni pedagog ni učitelji,ni roditelji nitko ništa nije napravio dok mu samom nije više dozlogrdilo. Nisam za nasilje,ali u ovakvim slučajevima sam za to da nikom ne služite kao vreća za boksanje. Mi kao djeca smo se znali potuči baš sa takvima koji su nekog maltretirali i kad bi dobili po sebi to bi prestajalo,više se nisu dirali u toga,tražili bi druge žrtve. Danas djeca imaju sva prava,sita sam priča o samom razgovoru,jer razgovor sam ponekad i nije dovoljan,treba postojati i kazna a i kad dijete poslije toliko upozorenja se ogluši dati mu jednu i za uši,da mu više nikad ne padne na pamet nešto ružno učiniti.Uz sav trud da odgojite svoju djecu da budu vrijedni,dobri,pošteni u današnje vrijeme kad imamo totalni poremećaj vrijednosti ispadate kao zadnji čudak i ponekad se pitate da li će se vaše dijete tako odgojeno danas sutra snaći u ovom izvitoperenom društvu.Danas jedno dijete može maltretirati cijeli razred,nastavnike pa i školu i nikom ništa.Prije se nastojalo gledati svu djecu jednako,oni koji su lošije učili pametni učitelji su ih stavljali u klupu sa onim boljima kako bi im ovi pomagali,imali smo grupne radove gdje bi nas izmješalo da bi svi zajedno nešto napravili i oni lošiji i oni bolji. Bilo je drugačije,svi smo se iz kvarta igrali zajedno,ako nekom ne ide škola to ne znači da je loš kao osoba i uvijek smo bili upućivani jedni na druge,a svađica dječjih uvijek je bilo,na ulicama smo se znali potući ali i pomiriti sami između sebe,jer je sve bilo zdravije,vrijeme,roditelji,učitelji ma cijelo društvo,a u zadnjih 20 tak godina sve je otišlo kvragu...

Prema zadnjem izvješću Državnog zavoda za statistiku 85,65 % djece nakon brakorazvoda povjerava se na zajednički život majkama, isključivo na temelju spolnih kriterija, predrasuda i stereotipa. Djeca svakodnevno svjedoče kršenju njihovih prava od strane, u većini slučajeva ,roditelja kojem su povjerena na zajednički život na način da im taj roditelj uskraćuje kontakte sa drugim roditeljem, u većini slučajeva ocem. Nadležne institucije centri za socijalnu skrb i sudovi umjesto da smanjuju konflikt i sankcioniraju takvo nasilje nad djetetom i ocem, svojim nedjelovanjem potiču takvo nasilje nad djecom. Djeca tako dobivaju dojam da je nasilje nešto što je prihvatljivo i poželjno i onda takvo nasilje primjenjuju prema drugoj djeci.

Nisu problem djeca nego roditelji i odrasli općenito.Djeca su morala to nasilje negdje vidjeti,npr.filmovi zašto se ne vodi kampanja da se ukinu pa i crtani filmovi koji su puni nasilja, filmovi za mlade koji su također nasilni.Sa roditeljima,nastavnicima u školama organizirati radionice kao obavezne sate na kojima bi se educirali da nasilje izaziva novo nasilje....Boriti se protiv zla tako da ističemo dobro .Jer kada upalimo svijetlo tama nestaje....

Djeca se sva rađaju ista - kao prazne knjige. Ono što vide, čuju i nauče od okoline i roditelja, tako i nauče. Problem nije u djeci, problem je u roditeljima. Netolerancija prema drugačijem prvenstveno je problem. Nakon toga problem su roditelji. Nasilje se može spriječiti JEDINO edukacijom "novopečenih" roditelja.

Poštovana gđo. Erdelja, tzv. vršnjačko nasilje samo je "na malom" preslika onoga što se događa danas odraslim ljudima u društvu. Zar ne? Odrasli ljudi doživljavaju da ih se šikanira, vrijeđa, prijeti im se, ruga, kritzira, naređuje i zahtijeva se ode od njih podređenost. Možda ih se za sada još ne čupa i ne mlati, ali mogu ostati bez posla (egzistencije) ako se pobune, a bogme mogu i završiti s lisicama u zatvoru ako se pokušaju organizirati i pobuniti. Pustite djecu, sve im je to što nabrajate samo priprema za ono što će morati trpjeti kad uđu u svijet odraslih.

U Hrvatskoj je mnogo nesretnih obitelji sa prikrivenim svakodnevnim nasiljem . Život je težak, tonovi povišeni, razgovori nedostatni često i nemogući. Ekonomska nestabilnost stvara sve druge nestabilnosti. Djeca su dio tog teškog miljea , zavidna onima koji imaju i višeše nego što trebaju, odbačeni od istih jer su sirotinja i tako jedan začarani krug. Sijećam se mojih profesorica i profesora iz gimnazije koje su se toliko trudile da sva djeca budu ista "ona direktora i ona radnika" i napravili su od njih ljude, jer su u startu "više cijenila njihov trud i rad" da se ravnopravno nadmeću u životu. Danas profesori muče svoje brige, plaće male a izgleda da će danas biti još umanjene i koliko god se naša vlast zaklinjala u obrazovanje , ne razumije ga, šalje krive poruke. Što činimo da bi obitelji mogle odgajati djecu , kako ih štitimo , što činimo profesorima koji bi trebali biti dio toga odgoja...? Budućnost teška i neizvijesna,

Pa možda zvuči ovako agresivno na prvo....ali smatram da bi se nasilje među djecom moglo spriječiti tako da kaznimo roditelje. Ako tvoje dijete pretuče drugo ti ideš u zatvor kao roditelj. To bi garantirano svelo nasilje na minimum jer nitko normalan nebi riskirao da mu roditelj završi na sudu... Drugog izlaza ne vidim....jer će uvijek biti djece koja mogu sve. Dobiju opomenu ili nešto sl i nastave dalje.

Zabraniti mobitele u školama, uvesti uniforme ili kute da svi izgledaju jednako, čim se pojavi tračak nasilja uključiti socijalnu službu jer nasilje dolazi iz kuće, dati profesorima bolje plaće i educirati ih bolje.....

Najprije valja postaviti pitanje od kud sve kreće? Na žalost roditelji i država nisu svijesni koliko su prve tri djetetove godine važne u razvoju mozga i stvaranju potrebnih preduvijeta za izgrađivanje normalnog djeteta bez trauma i rana, pa tako i normalnog društva.Prerano odvajanje od majke i slanje djece u vrtiće gdje djeca ne mogu dobiti majku koja im je u tom razdoblju najpotrebnija, stvara kasnije zahtjevnu djecu koja se za sve trebaju boriti, a bore se onako kako je jedino u tom razdoblju nezrelosti moguće tj. fizički.Duboka je ovo tema.Sve bitne informacije možete pronaći na stranicama prirodnog roditeljstva i njihovi stručnjaci bi puno mogli pomoći, no vjerojatno zbog ogromnih financijskih gubitaka država nikada neće pristati na to da zaposlene žene oslobodi rada do druge godine djetetova života ili u najboljem slučaju da omogući majkama pola radnog vremena nakon prve god.djetetova života.Od tud sve kreće, ostalo su samo posljedice koje je teško promjeniti kad si već ranjeno dijete ili ranjena odrasla osoba!

Cijela društena zajednica uljučivši i nadležna ministarstva treba stalno imati akcije kojima šalje poruke mladima o nenasilju. teško je inače odgojiti mlade ljude koji žive u nasilnom društvu a naše danas jeste nasilno na mnogo načina, posebno je prisutno pasivno nasilje u kojem se uskračuje zbog ekonomske krize mladima školovanje, hrana, društvene aktivnosti. . Ministarstva školstva, policije i socijale moraju napraviti godišnji plan. Treba osloboditi energiju mladih na pozitivan način, besplatnim i dostupnim aktivnostima sporta i kulture.

Zakon i "struka" (pod navodnicima jer i ne prati baš ono što propagira prava struka) štiti nastilnike. Uklonite to, odnosno, uvedite djelotvorne kazne (ne mislim na fizičke kazne...) i izbacite opravdanja za ponašanje jer ih se time potencira, i problemm će biti ublažen (ne riješen!).

Žalosno je što su to djeca pa su nam vezane ruke , ali to proizlazi iz doma , to ponašanje je odraz onoga što djeca ne dobivaju adekvatan odgoj kod kuće , a niti bar osnovnu kulturu, zato mislim da su prvenstveni krivci roditelji tih nasilnika jer kod djece nisu probudili suosječanje za drugog .Ja mislim da bi uspješno bilo kažnjavanje takvih roditelja novčanom kaznom , pa bi se ti nazovi roditelji malo probudili iz svog sna. Dosad smo uspješno rješavali pojase u autima , pa zvona na biciklima jer ,ako nemaš zvono ,onda sigurno imaš 700 kn. u džepu , e kad bi se i ovo počelo kažnjavati drukčije bi to bilo.

A što očekivati u društvu koje sve relativizira, u kojem zlo postaje dobro, a dobro "zastarjelo, nazadno i nepoželjno"? Što očekivati u društvu koje na pijedestal diže pojedinca i njegove želje i potrebe koje se pošto-poto moraju zadovoljiti, u društvu u kojem su pojedinci sve više okrenuti samima sebi i u kojem se sve češće događa da su ljudi skloni jednostavno proći pored nekoga u potrebi uz devizu "to se mene ne tiče"? Tako se ponašamo mi odrasli, pa što onda očekujemo od djece? Kakvi smo im uzori? Na što ih potičemo? I to ne samo roditelji (neki se stvarno trude djecu odgojiti kao dobre i poštene ljude) nego društvo u cjelini - knjige, mediji, filmovi, glazba, škola ... Djecu učimo da se bore za svoja prava, što je u redu ako im se istodobno posvješćuje i to da usporedo imaju i obaveze i odgovornost prema sebi i društvu. Djecu se uči da "moraju" imati sve materijalno što požele - a ne uči ih se štedjeti i dijeliti s drugima, da se imaju pravo izraziti - ali se u tome ne postavljaju granice dobrog ukusa kao ni etičke granice ... Pa što se čudimo? I mogu svi dani u godini biti "dani ružičastih majica" i to ništa neće pomoći ako se prvenstveno mi odrasli ne počnemo ponašati uzorno te ako ne počnemo djecu odgajati za istinske vrijednosti.