Hrvatska je u vrhu europskih zemalja po nezaposlenosti mladih. Nakon Španjolske, po broju mladih ljudi bez posla druga je zemlja u EU, ispred Grčke i Italije. Preciznost brojki varira; naime, u Europi pod mladima smatraju osobe do 25 godina, a takvih je u Hrvatskoj nezaposleno 49,5%. U Hrvatskoj mladima službeno smatramo one do 29 godina, a njih je nezaposleno 35%. Nezaposlenost je jedan od glavnih faktora koji onemogućuju mlade da se osamostale i organiziraju si život i zasnuju obitelj. Podaci iz popisa stanovništva 2011. pokazali su da čak 354.863 Hrvata iznad 25 godina živi s roditeljima i upisani su kao “djeca”. U odnosu na popis 10 godina prije, kategorija odraslih koji žive s roditeljima povećala se za 69.436 ljudi.
Projekcije govore da bi Hrvatska za zapošljavanje mladih mogla dobiti 37 milijuna eura europskog novca za 2014. godinu, a 29 milijuna eura za 2015. Ali i prije krize postotak mladih koji su ušli u najproduktivniju životnu dob, a ostaju u roditeljskom gnijezdu, uvijek je bio viši u Grčkoj, Bugarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Italiji, Portugalu i Sloveniji, između 40 pa i više od 50%. Za razliku od njih, manje od pet posto ih je u skandinavskim zemljama, u Njemačkoj ni 15%. Riječ je tzv. južnom tipu obitelji, kako tumače demografi. Nepostojanje stambene strategije u RH i viši standard koji si mladi mogu priuštiti stanujući s roditeljima utječu na život u višegeneracijskim zajednicama.
Statistiku potvrđuje i deset priča u kojima mladi iz raznih dijelova Hrvatske, uključujući neke koji su neznatno prešli službenu dobnu granicu, govore o tome kako doista žive, što žele i čemu teže.
SANDRA MALENICA, 33 godine
Željela sam biti samostalna, a ne tjerati luksuz
(Foto: Marko Jurinec/PIXSELL)
Smatram se sretnom osobom. Radim posao koji volim i koji je cijeli život bio moj hobi, a danas mi plaća račune – kaže Sandra Malenica, 33-godišnja programska voditeljica kina Galerija u Varaždinu, na čijem je čelu kao zaposlenica filmsko-kreativnog studija Vanima. Riječ je o udruzi koja godinama educira djecu za animaciju filma, ali i organizira VAFI, međunarodni festival animiranog filma djece i mladih u Varaždinu. Rad u udruzi bilo je s vremenom sve teže kombinirati sa stalnim poslom, pa je došla do točke u kojoj je trebalo “prelomiti”. – Odlučila sam tada ostaviti svoj stalni posao i u potpunosti se posvetiti radu udruge. A u njoj sam se prije godinu dana i zaposlila – govori Sandra. Danas je zadovoljna. Rad u udruzi plaća njezine račune, kredit i male luksuze poput izlazaka. – Teško je ne uspjeti kada čovjek ima viziju i iskreno je spreman na odricanja i rad – smatra ona. Mlada Varaždinka ne nosi markiranu odjeću, vozi stari automobil, a kroz smijeh priznaje da, “kada zagusti”, često jede kod mame. – Nikada nisam maštala o tome da ću zarađivati 20.000 kuna i tjerati neke luksuze. Da sam to željela, nikada se ne bih odlučila na ovaj potez – kaže Sandra, koja je prije godinu dana uspjela kupiti i stan. – Naravno, morala sam uzeti kredit na 30 godina, ali bilo je ili to ili živjeti s roditeljima. Znala sam da se čovjek ionako mora nekada osamostaliti – ističe Sandra, dodajući da samostalan život zahtijeva neka odricanja, ali da se to isplati.
IGOR KONJAREVIĆ, 26 godina
S certifikatom mi valjda baba i dida ne trebaju
Kao građevinski tehničar 26-godišnji Riječanin Igor Konjarević nije mogao pronaći posao u struci iako je nakon završene škole kucao na mnoga vrata. No, nije sjedio prekriženih ruku – na Otvorenom učilištu Algebra upisao je program za web dizajnera pa je sada zaokupljen predavanjima i pripremom za ispite. To su školovanje platili roditelji, no obećao je da će im, kad bude zarađivao, vratiti novac. Tako će se, kaže, osjećati bolje. – Radio sam u međuvremenu sve i svašta, u autopraonici, na benzinskoj crpki, na gradilištu, a i sad povremeno radim, zaradim si pristojan džeparac da ne moram pitati roditelje, da im baš nisam skroz na grbači jer živim s njima – govori Igor dodajući da je na svojoj koži osjetio da se u nas posao može naći samo ako imaš “babu i didu”. No, s certifikatom web dizajnera vjeruje da mu “baba i dida” neće trebati jer tu uvijek ima posla, a tržište je – cijeli svijet. Planira pokrenuti vlastitu tvrtku. Dosta vremena provodi surfajući po portalima i forumima, a noćni su izlasci vrlo rijetki; ponekad u kino, a češće se s prijateljima druži na kavama ili bilijaru. I tako, domeće, prođe dan, no da se baš ne ulijeni, ode na trčanje i vježba. – Nemam djevojku. Pa nemam baš ni novca, a ni prostora – priznaje uz smiješak dodajući da bi bilo normalno da je s 26 godina samostalan i da zaradi dovoljno da si unajmi stan, no to si sada ne može priuštiti.
MARIJANA VRANČIĆ, 29 godina
Prvo režije, a onda ostane i za sitna zadovoljstva
Iako joj je samo 29 godina, Marijana Vrančić može se pohvaliti da je veoma uspješna. Diplomirala je ekonomiju i zaposlila se šest mjeseci poslije, a danas radi kao stručna suradnica za pripremu i provedbu EU projekata u Agenciji za vodne putove. – Iskreno, kada pogledam što sam dosad napravila, izuzetno sam zadovoljna. Imam stalni posao, radim u struci i ono što volim. Kupila sam stan na kredit, kao i automobil, imam sređen život i nisam ovisna o roditeljima – ističe mlada Vukovarka. Hobi joj je ples, koji je prerastao u još jednu poslovnu priliku. – Zbog posla i treninga plesa koje vodim radnim danima gotovo da i nemam slobodnog vremena. Odmaram se vikendom, kada skupljam energiju za novi tjedan – kaže. Zarađeni novac prvo raspodjeljuje na ono što se mora platiti, kredite, režije i hranu, a potom si priušti i neko sitno zadovoljstvo. Razmišljajući o budućnosti, ističe kako bi opcija odlaska iz Hrvatske bila zadnja jer je svjesna da nigdje ne cvjetaju ruže. No, ostavlja mogućnost pokretanja vlastitoga posla, a voljela bi raditi i u marketingu neke farmaceutske tvrtke. U dugogodišnjoj je vezi koja još nije okrunjena brakom. Kaže kako oboje žele sada napraviti što više kako bi u budućnosti živjeli punim plućima.
FILIP RENDIĆ, 21 godina
Odbojkašu je najvažnije završiti fakultet
(Foto: Marko Lukunic/PIXSELL)
Za Filipa Rendića slobodno vrijeme ne postoji. Dvadesetjednogodišnji student iz Zagreba dan započinje u šest ujutro, kad se budi i odlazi na terene Mladosti, gdje trenira odbojku. Kad završi prvi trening tog dana, Filip kreće na fakultet, s kojeg se vraća na drugi trening. Navečer s prijateljima iz kluba ode na kavu ili sok u obližnji kafić te doma na spavanje. Kako sutradan ponovno kreće ista shema, mora se odmoriti. – U načelu, stignem sve. Pa čak i odvojiti malo vremena za curu, četvrtkom imamo samo jedan trening – sa smiješkom govori napadač Mladosti pomalo žureći na dogovor za utakmicu protiv Rovinja. Kako kaže, pobijede li njih, imaju šanse za drugo mjesto u ligi. Profesionalni odbojkaši za svoj posao, kaže Filip, ne dobivaju plaću, pa njegov život u Zagrebu financiraju roditelji koji žive u Daruvaru, odakle je i mladostaš došao u Zagreb prije tri godine. Trenutačno živi kod djeda, s bratom i sestrom koji također studiraju te su njegovi najveći navijači. – Oni, ujak i ujna te sestrične. Na svakoj su utakmici, a ujak me redovito i vozi svuda gdje treba. A i ne treba – objašnjava student koji u ono malo slobodnog vremena, a to je najčešće nedjelja, jer su subotom utakmice, spava, uči ili čita knjigu. Priznaje, svoj stručni studij na Tehničkom veleučilištu već je trebao završiti, ali malo se oduljilo, budući da ponekad jednostavno ne stigne učiti. – Znam da je ipak to najvažnije, planiram upisati i dodatne dvije godine fakulteta kad završim ovaj dio – kaže Filip koji je odbio i igranje u reprezentaciji jer je imao ispitne rokove.
DOROTEJA ELČIĆ, 22 godine
Najgore je to što upadneš u neku kolotečinu
Dvadesetdvogodišnja Doroteja Elčić iz Krapine srednju je školu, usmjerenje hotelijersko - turističkog tehničara, završila 2009. i od tada nije nigdje radila.
– Imala sam, doduše, nekih prilika, ali to su bili poslovi konobarice, što mi se baš nije sviđalo – priznaje. Živi u obiteljskoj kući u kojoj su u jednom dijelu djed i baka, a u drugom njezini roditelji i još trojica mlađe braće. – Većinom pomažem u kući. Moje su obveze rublje i čišćenje, a uz to obavljam i kupnje, donosim recepte ili za djeda i baku odlazim k liječniku, a najmlađem bratu, osnovnoškolcu, pomažem kod pisanja zadaća. Rijetko izlazim, navečer nikada, a popodne ili predvečer samo s prijateljicama na kavu – kaže Doroteja, dodajući da je zbog takvog života upala u kolotečinu iz koje se teško izvući. Za svoju dušu voli i malo prošetati ili pročitati knjigu, poslušati glazbu, a kad dobije inspiraciju, nešto i nacrta... Iako, kao i svi mladi, voli šoping, novac za veću kupnju skupi za rođendan, a sve ostalo nabavlja na sniženjima. Ima mladića, studenta u Puli kojeg povremeno posjećuje. – Nije bilo nikakvih problema kad je došao prvi put u kuću jer smo se znali iz srednjoškolskih dana. No, ja sad više idem k njemu, a kako put do Pule nije jeftin, budem ondje dulje, a i dijelimo ono što nam daju roditelji – kaže. Željela bi zasnovati obitelj u svom stanu, ali svjesna je da će joj se to teško ostvariti, pa joj je sad jedina želja pronaći posao u Puli. – Tako bih bila s dečkom dok ne završi fakultet i više ne bih bila na teret roditeljima – zaključuje Doroteja.
MARKO LIPOVAC, 27 godina
Piće i čokolada za curu – i tu je kraj trošenju
Krenut ćemo skromnije, ali oboje studiramo, pa se nadam da ćemo jednog dana i raditi – kaže kajakaš Marko Lipovac, 27-godišnji student na Kineziološkom fakultetu, koji bi se za dvije godine trebao oženiti. Višestruki prvak Hrvatske i godinama najbolji sportaš Brodsko-posavske županije nezaposlen je i živi s roditeljima. Ne izlazi, ponajprije zato što nema novca, ali i zato što se posvetio sportu. Kad se pripremao za Olimpijske igre, primjerice, trenirao je i po šest sati dnevno. No, od sporta nema nikakve materijalne koristi. – Godinama treniram profesionalno i na vrhunskoj razini, ali posla nemam. Postalo mi je neugodno moliti ljude za donacije. Djevojka mi je iz Kobaša i nije mi lako otići k njoj vlakom ili autobusom jer i to košta – kaže. Na natjecanja je putovao s 50 kuna u džepu, koje bi mu posudila baka. Trenira u kontejneru, a poneku kunu povremeno zaradi konobareći ili mijenjajući prijatelje u dostavi brze hrane. – Volim otići s društvom na piće, katkada djevojci kupim čokoladu i tu otprilike završava priča o trošenju novca. Za odjeću nemam, u tome sam i dalje ovisan o roditeljima – ističe Marko. Lani se odazvao pozivu u politiku i ušao u Gradsko vijeće, gdje prima naknadu od 1000 kuna. To su mu trenutačno jedina primanja, a ostvario je i prvi veliki rezultat: izborio se za uvođenje sportskih stipendija. Kada već njemu nije imao tko, neka on pomogne drugima, razmišlja Marko.
TANJA KNAPIĆ, 29 godina
Diplomiranoj pravnici vrijeme je za selidbu
Nakon što je odradila pripravnički u jednom odvjetničkom uredu, Tanja Knapić, 29-godišnja diplomirana pravnica, od početka 2014. ponovno je nezaposlena. Naknada s burze i život kod roditelja svrstavaju je, kaže, među one koji se bi smjeli žaliti jer oko sebe vidi ljude u mnogo težoj situaciji, one koji su godinama bez posla, a kod kuće imaju djecu i stotine računa za platiti. Dok je studirala, uvijek si je uspijevala zaraditi džeparac za izlaske, odjeću, knjige, a nakon diplome nije dugo čekala na prvi pravi posao. – Optimistična sam i sada. Vjerujem da ću naći posao u struci. Ali trenutačno mi je glavni cilj položiti pravosudni ispit pa sam se bacila na učenje – govori odlučna Riječanka. Kao i većini iz njene generacije, i Tanji je “pod obvezno” biti malo na netu, ali nije njegov rob. Obvezne su i šetnje s kujicom Bubicom ili s Cosmom, psom svog dečka. U vezi je dvije godine, a kako joj je mladić sportaš, “natjerao” je i nju na sportski život pa tri puta tjedno ide na fitness. Tako će imati kondicije za proljetne vikend izlete u planine. Uobičajeni izlasci su u kino, ponekad kazalište, druženja s prijateljicama, tu i tamo meksička večera ili pizza. – Volim putovati, lani smo si zimi priuštili nekoliko dana u Sarajevu, ljetovanje na moru, nekoliko koncerata u Zagrebu, ali ove godine ne vjerujem da će to biti financijski moguće – kaže Tanja. I dulja putovanja, kao i život udvoje, za početak u unajmljenom stanu, malo će pričekati, ali se nada – ne predugo. Jer, zaključuje, bilo bi već i vrijeme za samostalan život i “selidbu”.
MARIJANA SAKAČ, 22 godine
Dečko i ja smo podstanari, za faks nema novca
Karlovac mi je ljepši od Zagreba. Ljudi su normalniji, pristupačniji i otvoreniji – objašnjava Marijana Sakač, 22-godišnja djevojka iz Karlovca, zašto je odlučila preseliti se iz Zagreba u taj 30 minuta vožnje udaljeni grad. Nakon što je u Novoj Gradiški završila gimnaziju, otišla je u glavni grad da bi studirala povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu. Studij je, međutim, trebalo plaćati, a ona to više ne može financijski pokrivati, unatoč tome što radi. Svima je draga konobarica u popularnom karlovačkom ugostiteljskom objektu Mods caffe. U Karlovcu je stekla prijatelje i dečka, s kojim trenutačno živi i u gradu na četiri rijeke, ističe, namjerava ostati.
– Podstanari smo. Stanarina nam iznosi tisuću kuna mjesečno, a dodatno plaćamo i režije. Družimo se s prijateljima, ali ponajviše po stanovima. Iskreno, nemamo ni novca ni volje za izlaske – kaže Marijana. Kad ne radi, čita ili s dečkom zaigra igrice na računalu.
GABRIJELA NOVAK (21)
Svi iz društva otišli su van
Mladi u Hrvatskoj teško žive zbog loše ekonomske situacije. Ja se ne mogu požaliti, mislim da živim bolje od prosječnog mladog čovjeka u mom okruženju jer moji roditelji pristojno zarađuju – ističe 21-godišnja Gabrijela Novak iz Kaptola pokraj Požege. Najmlađa je od troje djece u obitelji i studentica treće godine stručnog studija menadžmenta u Slavonskom Brodu. – Uskoro ga završavam, ali ću upisati još dvije godine specijalističkog studija. Imam sreću da sam još u trećem razredu gimnazije počela raditi preko student servisa u jednom trgovačkom lancu gdje dva puta tjedno stavljam proizvode na police. Tako si zaradim džeparac za koji si mogu kupiti neki komad odjeće, nakit, šminku i slično – objašnjava Gabrijela dodajući da su, nažalost, svi iz njezinog društva otišli raditi izvan Hrvatske. Ona se nada da će nakon završenog fakulteta ipak vrlo brzo dobiti posao. Voljela bi, poput svoga oca, biti trgovački putnik. – Dosta se traže ta zanimanja pa vjerujem da neću dugo čekati. Voljela bih ubrzo nakon zaposlenja početi sama živjeti. Mislim da nije dobro što kod nas mladi dugo ostaju s roditeljima jer takva situacija im ne daje dovoljno motiva da se bore za svoju egzistenciju – ističe Gabrijela. Kao i većina mladih, redovito izlazi vikendom, i to petkom kako bi se dobro odmorila do početka novog radnog tjedna. – Izlazim u kafiće u svom mjestu. Jedino pretjerujem s gubljenjem vremena na Fejsu, ali dobro je što ondje imamo grupu vezanu za faks, pa mi to pomaže – iskrena je Gabrijela.
ALENKA I IVAN RAŠIĆ, 31 i 32 godine
Nije tijesno u 30 kvadrata, ali kad nas bude još...
Zasad ih je troje, ali planiraju da ih bude više. No, s tim će ipak malo pričekati. Ivan i Alenka Rašić iz Osijeka tek su pola godine u braku, a svoju malu obitelj za početak su odlučili proširiti četveronožnim članom – psićem Zarom. Žive u vlastitom stanu od 30-ak kvadrata. Kažu kako im nije tijesno, ali i kako, budu li bolja vremena, namjeravaju uletjeti i u nešto veći stambeni prostor. Oboje su zaposleni, a to im je trenutačno najvažnije. Svi su “na broju” tek uvečer, kada se vrate s posla.
– Radim do kasno popodne izvan Osijeka, a Alenka u smjenama, pa smo pred televizorom tek zajedno uvečer – kaže 32-godišnji Ivan, koji radi u prodaji, dok je njegova 31-godišnja supruga blagajnica koju od fakultetske diplome dijele još samo četiri ispita na građevini. Nakon toga Alenka će pokušati pronaći i posao u struci, iako u to polaže malo nade.
– Uuuu, pa imamo planova – s osmijehom će ona.
Sa svoje dvije plaće uspiju normalno preživjeti mjesec, odnosno spojiti, ističe, prvi s prvim. Uživaju se družiti s prijateljima, pa ponekad vikendom, ali ne baš često, znaju izići na večeru i zabaviti se ili kartati. Rado će se prošetati i do kina kako bi pogledali dobar film. Vole ljeto, pa ako im se poklopi da još pronađu i povoljan smještaj, godišnji odmor će provesti na moru. – Zasad nam je lijepo. Neka tako i ostane – složan je ovaj mladi bračni par iz Osijeka.
>> Maletić: Svaka druga mlada osoba u Hrvatskoj bez posla
Mladi u hrvatskoj žive po principu indijskih kasti , ako ti je neko od roditelja glumac i ti ćeš biti, ako ti je neko od roditelja seoski političar i ti ćeš biti, ako ti je neko od roditelja nadri muzikajlijaja ili nounar postoji velika mogučnost da ćeš i ti biti....al ako si sirotinja 100% mogučnost ti je da ćeš to i ostat....eto....