Još malo pa je i zima te 1992. godine na izmaku, a kako to obično biva, vratila se ona. Vratila se, ali ne onom žestinom i hladnoćom kao prije mjesec dana. Vratila se, ili samo svratila, da nam dokaže svoju upornost i tvrdoglavost. Prije toga bilo je i nekoliko toplijih dana, pa su i visibabe provirile iz zemlje svojim bijelim glavicama, provjeravajući da li je stvarno stiglo proljeće. Ponovno je zalepršao sniježak onako sitan, a na mahove i onaj krupniji, nošen vjetrom, ali onim nešto topliji jugozapadnim. Na zemlji ga ima, a na mjestima i nema. Već par dana nas nekoliko planiramo odnijeti hrvatski barjak preko Kupe, da pokažemo četnicima, da je i ona strana rijeke hrvatska. Okupirali su je još u 10 mjesecu 1991. smatrajući da je tom okupacijom Banija postala njihova.
Nabavili smo barjak, a za koplje izabrali željeznu šipku, palac debelu. Barjak moramo učvrstiti na puno mjesta i to žicom, da ga ne mogu uništiti pucanjem iz pušaka. Bušimo to tvrdo željezo ručnom bušilicom, jer struje odavno nema. Inicijator svega toga je moj suborac Zdenko, a ja ću mu pomagati u svemu tome.
Čamcem preko Kupe
Donji dio te šest metara dugačke šipke, kovanjem smo zaoštrili, da je lakše utisnemo u zemlju. Još od jeseni čamci su duž obale namjerno potopljeni, ali zavezani i spremni za vađenje i prelazak Kupe, ako dođe do velike akcije Hrvatske vojske. Prije samo mjesec i pol, Zdenku je pogođena kuća sa dva tenkovska pogotka. Razbijena su ulazna vrata i sva stakla na kući i to usred zime. Samo nekoliko dana kasnije minobacačkim granatama gađano je selo, pa mu je tom prilikom teško ranjen otac. Zdenko i naš suborac i prijatelj Joža zvan Čepulja, Zdenkovog su oca ranjenog vozili automobilom u Veliku Goricu. Vozili su ga pod velikom paljbom sa druge strane Kupe, a cesta do Pokupskog u dužini od 5 km bila je kao na dlanu onima preko. Vozili su ranjenika neviđenim slalomom po zaleđenoj cesti i uspjeli su preživjeti četničku paljbu iz svih vrsta oružja. Drugo puta do Pokupskog nije bilo. Takve situacije teško je preživjeti bez posljedica, pa zar je onda čudno što puno branitelja ima razne zdravstvene tegobe. Od posljedica teškog ranjavanja, a bio je civil, nikada se nije oporavio. Otac mu je umro od gelera i srpsko-četničkog divljanja u svom dvorištu, u svom selu, u svojoj Hrvatskoj. Nije stradao u napadu na Požarevac, tamo negdje u Srbiji.
Noću smo izvadili potopljen čamac, izbacili iz njega vodu i spremni smo Zdenko i ja za akciju. Odnijet ćemo hrvatski barjak preko Kupe i zabosti ga u hrvatsku zemlju, da im pokažemo, da su na tuđem. Ponio je Zdenko jedno manje sidro, koje će pomoću konopa bacati ispred sebe, ne bi li aktivirao moguće mine, one potezne. Prešli smo Kupu, stalno strahujući da su četnici u zasjedi, baš tu negdje blizu našeg izlaska na drugu obalu. Dodatni problem bila je i mjesečina, jer je pun mjesec čas izlazio, a čas zalazio za rijetke oblake. Nosimo to veliko i teško koplje sa zamotanim i privezanim barjakom, a naoružani kalašnjikovima. Izašavši na drugu obalu, uzbuđenje raste do neba. Ležimo na pola visine obale, Zdenko baca sidro i do dvadesetak metara daleko. Onda ga konopom lagano povlači prema sebi, ne bi li zakvačio moguću žicu, kojom se aktivira potezna mina. Ako je aktivira sada dok smo pod obalom, ne može nas ubiti. Baca ga Zdenko opet, i opet ništa. Tada se ohrabrimo, prijeđemo tih dvadesetak kako tako provjerenih koraka. Ponovo Zdenko ležeći baca sidro, ali sada u kukuruze i to između redova i opet minama ni traga. Tada se upustimo kroz gustiš kukuruza, još dobrih 150 metara. Ja ću ići naprijed, a njemu kažem da zaostane bar dvadesetak koraka. Ako stradam da stradam sam, pa će me možda ranjenog odvući do čamca. Zdenko neće ni čuti, idemo zajedno kaže pa što bude, samo je ostalo reći Bože pomozi.
Prošli smo i kukuruze, a iza njih je livada, prostrana i ravna, a bogme i pregledna. Čekamo da bar mjesec zađe za oblak, a oblaka ni za lijek. Kad bi njihovi stražari ovog trenutka gledali u našem pravcu sigurno bi nas ugledali, jer smo od njih udaljeni manje od 150 metara. Idemo je zabosti pa što bude. Zabodemo je, a u velikom uzbuđenju, nismo je razvezali. Vadimo je iz zemlje, razvežemo i ponovo je zabodemo. Obojica smo je svojom težinom utisnuli u zemlju. Nismo bili ni sasvim gotovi, barjak se razvije na vjetru i mjesečini. Ne samo da vijori nego i veselo pucketa, a zašto i ne bi, pa na hrvatskom je tlu.
Lipa, hrvatsko drvo
Ta ludost je bila krajnje opasna, ali osjetili smo se i ponosno i prkosno, a i radosno. Još je netko davno rekao da je glupo izlaganje riziku, ono što život čini vrijednim življenja.
Dva dana nisu četnici opalili ni metka, usrali se od straha. Sljedeće jutro išao sam u bazu i došao gore u selo, a neki naši vojnici pokazuju mi barjak i tvrde: naši su noćas prešli Kupu. Pogledam dalekozorom i vidim da barjak veselo vijori i sigurno pucketa, samo ga mi odavde ne možemo čuti. Neka, neka, čuli smo ga Zdenko i ja četnicima pod nosom.
Zaista onako prkositi jest glupo, ali je vrijedilo svega toga.
Treće jutro opali njihov top jednom, pa još jednom, pa opet. Poslije četvrtog nije više pucao. Pogodio je ne barjak, ne šipku, nego zemlju blizu nje, a od siline eksplozije, nije pala na zemlju, nego je ostala naslonjena na jednu mladu lipu, svega metar i po visoku. Ma vidi ti što uradi, to od pamtivijeka hrvatsko drvo. Poduprla ga je da ne padne na zemlju, onako malena i možda jedina na cijelom Ilovačkom polju. Uskoro će ako Bog da u Hrvatskoj biti sve više uspravnih barjaka, tako da ih svi četnički topovi, neće moći porušiti. Ovaj naš je bio izraz prkosa i inata, a možda i više od toga.
>>Projekt Ivice Pandže Orkana: Banovina, mjesto pijeteta!
"Bijeli križ opomenu šalje,putniče stani ni koraka dalje,ovdje je palo golubova jata a bili su za dom,bili samo zato...,slušam Tompsona i ovo čitam.Ratnici,vojnici,domobrani...fala Vam.