Irac Thomas Crowley došao je u Hrvatsku na početku rata, nakon što je vidio kako tenk u Osijeku gazi crvenog fiću. Želio je ostati živjeti u njoj, ali nije dočekao da je vidi oslobođenu, poginuo je u zadnjim mjesecima rata. Ovih dana posmrtno je odlikovan visokim državnim odličjem za junaštvo.
Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, ali i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, pa da završetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj...
Bile su to jedine riječi koje je Thomas Crowley napisao u svom zahtjevu za hrvatsku domovnicu još 1991. godine. No, irski dragovoljac Domovinskog rata neće dočekati da, više od dva desetljeća poslije, na svečanom primanju na Pantovčaku iz ruku svog vrhovnog zapovjednika predsjednika Ive Josipovića primi odlikovanje Reda Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, visoko državno odličje za junaštvo. Umjesto njega, primili su ga suborci iz Udruge veterana 114. brigade HV-a. Poginuo je u zadnjim mjesecima Domovinskog rata, u osvit akcije Oluja, poslije 1301 dana u odori Hrvatske vojske, za njega svete.
A rat je bio njegova profesija. U četrdeset i šest godina života, više od polovice proveo je po ratištima širom svijeta, ali samo je jedan rat na kraju postao i njegova borba. Naš, Domovinski rat, kamo je stigao direktno iz Pustinjske oluje, nakon što je vidio kako tenk JNA na osječkim ulicama gazi crvenog fiću. Tada je odlučio doći i boriti se na strani jednog malog, ugnjetavanog naroda, u čijoj je sudbini prepoznao borbu irskog naroda za slobodu.
Nakon dolaska u Zagreb u kolovozu 1991. pristupio je HOS-u i otišao na prvi teren u Novsku. Dva mjeseca poslije, ratni ga je put odveo u Split gdje je s 9. bojnom "Rafael vitez Boban" krenuo na drniško bojište. Već u prvim bitkama suborci su shvatili kako je zaradio nadimak Hrabro srce.
Moralna vertikala u paklu rata
– Kakav je to bio kapitalac za nas, obične momke bez ikakvog vojnog iskustva i naobrazbe. Jedva smo ga dočekali – prisjeća se danas njegov suborac, pukovnik Marko Skejo, ratni zapovjednik 114. brigade. Irac je bio, kaže, stručnjak za eksplozive, vezu, protuoklopna sredstva, pješačku borbu.
– Prenio nam je neprocjenjiva znanja, koja su spašavala ljudske živote, i zato smo imali veliko povjerenje u njega. S vremenom je i "proizvodio" vojnike ratnike obučavajući buduće instruktore. Kao profesionalni vojnik odmah je ocijenio da naša slabo naoružana vojska ratuje protiv oružane sile i da će rat zasigurno trajati pet godina. No, sjećam se i dana kad je rekao: Imat ćete svoju državu. Tako je i bilo – priča pukovnik Skejo.
Irskog dragovoljca rado se prisjetio i suborac Miro Vrkljan.
– Priča o Thomasu Crowleyu i jednostavna je i komplicirana. Irac, profesionalac, vojnik s 32 godine staža, 28 godina u ratu, poznavatelj cjelokupne vojne strategije, fenomen, mozak naše postrojbe, ali prije svega jako dobar čovjek, volio je djecu, obožavao ih. A mi smo svi bili njegova djeca, a on je nama bio otac kojeg se uvijek pitalo za savjet. Nije znao ništa o našem narodu, ali je toliko zavolio Hrvatsku u tih pet godina da se smatrao Hrvatom, a i mi smo ga zvali Tomislav Kraulić – kaže Miro Vrkljan.
Irski dragovoljac bio je, svjedoče suborci, moralna vertikala u paklu rata. Palež i pljačka ispred Toma se nisu smjeli spomenuti, a zarobljene vojnike tretirao je časno. Neprijatelja nikad nije podcjenjivao pa bi već po zvuku svake ispaljene granate znao je li ju lansirao amater ili profesionalac, je li snajperski hitac ispalio pripadnik ruske, niške ili legionarske škole.
Thomas Crowley malo je govorio o sebi. Iz šturih riječi suborci su razabrali da je rođen 1949. u Manchesteru, da je mladost proveo u Irskoj, da je s godinama zasnovao obitelj, da se oženio Nizozemkom koja mu je rodila tri sina i da je svio gnijezdo u Južnoj Africi, odakle će lepršati po svjetskim kriznim žarištima. I to je sve što su doznali.
Ostala tek puška i ruksak
Rječitije su o njemu pričala njegova ratna junaštva. Priča o Thomasovoj Škabrnji, koju je sa 60 ljudi držao 45 dana u potpunom okruženju, o tenku koji je oteo u neprijateljskoj pozadini, ali i priča o ponajboljem stručnjaku za minska polja. Koja će, kakve li ironije, upravo za njega, tog 10. lipnja 1995., postati kobna.
– Bili smo na izvidničkom zadatku na južnom bojištu, nas trojica, a prilikom povratka... strahovita eksplozija. Zapeli smo u minskom polju, zadnjem redu do naših položaja. Ja sam ranjen, suborac je dobro prošao, ali Tom, on je poginuo. Nisam mogao vjerovati da je to moguće, na taj način – prisjeća se suborac, natporučnik Roland Bišćan.
Thomas Crowley poginuo je u minskom polju koji je sam postavio godinu i pol ranije. Od njega je, kažu, ostala tek puška i borbeni ruskak, ali i slava hrvatskog vojnika. Čovjek koji je, kažu suborci, imao šesto čulo za mine, koji je napamet znao gdje su postavljene, poginuo je, zapravo, od vlastite ruke jer – samo je Thomas Crowley mogao nadmudriti Thomasa Crowleya. Koji je rođen kao Irac, ali je poginuo kao Hrvat.
Ili, kako bi rekli njegovi suborci okupljeni na grobu na splitskom Lovrincu gdje zauvijek počiva, došao je kao stranac, ali nije umro kao stranac.
Vječna ti hvala ti stranče koji si dao život za našu domovinu u vrijeme dok je bila najponosnija! Želim ti da i tvoja djeca dožive slobodu vaše domovine!