Krenuvši iz Zagreba starom karlovačkom cestom poslije Jastrebarskog, desno uz rječicu Kupčinu stižemo do Krašića. Prelijepo pitomo mjesto nalazi se u Dolini kardinala kroz koju se ulazi u Žumberak. Prošavši uz župni dvor u kojem je svoje posljednje uzničke dane proveo kardinal Alojzije Stepinac, zastajemo povrh Krašića uz kapelu sv. Ivana i obilježja stradalim mještanima u 2. svjetskom ratu.
– Na ovom mjestu vođene su teške borbe hrvatske vojske protiv partizana. Poginulo je više stotina ljudi s obje strane. Po završetku rata tu su dovođeni Hrvati, tu su i mučeni i likvidirani. Stariji Krašićanci s jezom govore o kricima koji su se danonoćno prolamali nad mjestom. Otkriveno je mnogo kostiju koje su položene tu gdje stojimo. Gdje god bi stavili štihaču, iskopali bi kosti. Mislim da je ovo cijelo brdo prepuno hrvatskih kostiju – priča Stjepan Cipurić.
- Mjesto za zaljubljene
Krenuli smo pet stotina metara dalje i stali pred hrastovim križem visokim osam, a širokim četiri metra. Dominira i uzdiže se nad Krašićem. Ispod se ističe crkva sv. Trojstva, uokolo poredane kuće, u daljini Samoborsko gorje, a još dalje Žumberak i njegov najviši vrh Sveta Gera.
– Križ smo podigli 1993. godine s idejom da tu bude križni put. Na ovoj uzvisini nadgledali smo šire područje u Domovinskom ratu. Danas se ovdje navečer nalaze zaljubljeni parovi i na najljepšem mjestu na svijetu sanjaju i stvaraju budućnost – govori Božidar Ćuk.
Dva uznika, Božidar Ćuk i Stjepan Cipurić zvani Štef, početkom osamdesetih godina 20. stoljeća osuđeni su na pet i pol i osam i pol godina zatvora zbog “pisanja parola neprijateljskog sadržaja i podrivanja ustavnog poretka SFRJ”. Ćuk je robijao na Golom otoku, a Cipurić u Lepoglavi. Zajedno su suđeni i zajedno su sanjali svoju domovinu u mrskim kazamatima.
– Početkom 1991. godine osnovana je Krašićka bojna. Zvali su nas “16 veličanstvenih”. Naoružanje nam je bilo svakojako; od kubura do starih „tandžara“ iz 2. svjetskog rata. Naša bojna sudjelovala je u blokadi jastrebarske vojarne i stare karlovačke ceste. Imali smo srce i volju za borbom, ali do toga nije došlo jer je tenkovska divizija morala biti propuštena kroz Karlovac na okupirano područje. Ta ista tenkovska kolona dva tjedna poslije razarala je Karlovac. Nedugo zatim avionima je raketirana postrojba u Draganiću koja je kao i naša čuvala pristup Karlovcu. Tom prilikom smrtno je stradalo 14 branitelja, a mnogi su ranjeni – kaže Cipurić pa zastade, zamisli se i odustade od daljnjeg pripovijedanja.
– Da nismo to mjesto napustili noć prije, i mi bismo vjerojatno doživjeli istu sudbinu. Ostali smo živi zahvaljujući Štefu koji je posumnjao u ispravnost pozicije, vođen razborom i unutrašnjim glasom. Od tada smo djelovali samostalno. Smjestili smo se uz rubni dio Krašića, u staroj drvenoj kući koju smo prozvali Banski dvori. Organizirali smo straže, zasjede, dežurstva i promatranja. Jednom smo Štef i ja šumskim putevima ušli u Sloveniju kod Mokrica, želeći otkriti gdje su i što smjeraju postrojbe JNA. Izronili smo automobilom iz šume točno pred cijev tenka. U nas su razrogačenih očiju gledala tri vojnika s petokrakama na kapama. I mi smo pretrnuli pa nastavili voziti, kao da je najnormalnije što smo tu. Očekivali smo tenkovsku granatu, ali očito su vojnici bili zbunjeniji od nas. Sretno smo se vratili i znajući da nam treba jače oružje, nabavili browning 12,9 mm s desetak sanduka streljiva iz 1938. godine. Nitko sretniji od nas! Postavili smo ga na jedno brdo i čuvali Krašić, Ozalj i Karlovac od zračnih napada – priča Ćuk, a Cipurić nastavlja:
– Smjenjivali smo se danima i noćima i napokon dočekali neprijateljski zrakoplov koji se vraćao nakon raketiranja odašiljača na Japetiću. Iako je bio visoko, zrakoplov je nakon rafala iz našeg browninga promijenio zvuk, malo se zadimio i zamlatarao krilima. Nismo bili sigurni, ali smo se uvjeravali da smo ga ipak pogodili. Pao je negdje iza slunjskih brda. Radio Karlovac je javio da ga je oborila protuzračna obrana grada, a mi smo znali da su ga dvojica bivših uznika načela.
Nije bilo čovjeka, domeće Ćuk, koji nije pucao u zrak kada je taj zrakoplov prelijetao iznad njihovih glava. Čak su i stari ljudi na njivama okretali držala od motika i ciljali prijeteći u vis.
– Spremali smo i molotovljeve koktele za tenkove, narod je na prikolice počeo tovariti robu za slučaj pada Karlovca, a u postrojbu nam se javio i jedan stari djed opasan austrougarskom sabljom! Pa kako smo onda mogli izgubiti rat!? – pita se Cipurić.
Nisu htjeli vojne mirovine
Danas je on u starosnoj mirovini, zapovjednik je ovdašnjeg DVD–a, aktivan u radu KUD–a. Otac je dvojice sinova, djed petero unučadi. Rado ode do svog vinograda u kojem imaju malu klet.
– Svi dečki iz Krašićke bojne sudjelovali su u bitkama na raznim ratištima i živi se vratili kućama. Hvala Bogu! Ni ja, kao ni Štef, nisam tražio ni dobio nikakvu vojnu mirovinu jer se za njih nismo ni borili. Godinama sam prikupljao vrijedne stvari i uporabne predmete našeg kraja, otvorio zavičajnu zbirku, ali su je dva puta opljačkali i odnijeli sve što je vrijedilo. Nisam odustao, i dalje spašavam od zaborava predmete Krašićkog i Žumberačkog kraja. A preživljavam baveći se molerajem. Imam četiri kćeri i tri puta sam djed – kaže Ćuk.
Na kraju Štef i Božo rekoše: – Svoj doprinos Hrvatskoj dali smo prvi put prije osamostaljenja, drugi put u Domovinskom ratu, a sad imamo težu borbu kako sačuvati i poboljšati ono što je stvoreno za nove naraštaje. Bogati smo jer imamo dobre prijatelje i obitelj. Čuvamo kulturnu baštinu i običaje i zapisujemo sjećanja kako ne bi potonula u mraku zaborava. Navek se borimo za istu stvar.
>>'Zbog rezanja prava branitelja ići ćemo i do Strasbourga'
