U Zagrebu je nakon teške bolesti u osamdeset i petoj godini života preminuo književnik i profesor francuske književnosti Predrag Matvejević. U svijetu je najpoznatiji po esejističkoj knjizi “Mediteranski brevijar” koja je prevedena na više od dvadeset jezika i za koju je uvod napisao poznati talijanski pisac Claudio Magris. Samo u Italiji ta je knjiga prodana u više od 300.000 primjeraka. Matvejević je bio i doživotni počasni potpredsjednik Međunarodnog PEN-a te počasni doktor u Trstu, Perpignanu, Genovi, rodnom Mostaru... U europskim literarnim i intelektualnim krugovima Matvejević je imao izniman ugled. Lani se tako pronijela vijest da ga je šezdesetak intelektualaca predložilo i za Nobelovu nagradu za književnost.
Doktorirao na Sorbonni
Matvejević je rođen u Mostaru 1932. godine u rusko-hrvatskoj obitelji. Za oca je govorio da je po jeziku i kulturi bio Rus, kršćanin i ekumenist, ali je rodom bio iz Odesse. Studij romanistike počeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je na Sorbonni, a prije toga bio je dugogodišnji profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1991. godine u mučnim okolnostima napušta Hrvatsku i prvo predaje na Sorbonne nouvelle, i to na Odsjeku za opću i komparativnu književnost, a od 1994. redovni je profesor slavistike na rimskoj La Sapienzi. Tada dobiva i talijansko državljanstvo, a postao je i počasni građanin Sarajeva. Kao autor javlja se monografijom o Jeanu Paulu Sartreu 1965. godine, a 1969. godine objavio je “Razgovore s Krležom” koji su poslije imali čitav niz izdanja.
Uvijek spreman na polemike, 1982. godine objavio je knjigu “Jugoslavenstvo danas”, da bi 1985. godine, u vlastitoj nakladi, objavio i intrigantnu knjigu “Otvorena pisma – moralne vježbe” s pismima koja je slao na adrese utjecajnih jugoslavenskih institucija, ali i vodećim partijskim i državnim dužnosnicima zalažući se za zatvorene disidente i pojedince koji su stradavali zbog nacionalnih osjećaja. Matvejević je 1974. godine pisao i maršalu Titu tražeći da odstupi i svoje brojne funkcije prepusti mlađima. Zanimljivo da je Matvejević pisao i ruskom predsjedniku Putinu, i to zbog ubojstva Ane Politkovskaje. Svojevrsnu autobiografiju Matvejević je objavio 1995. godine u knjizi “Istočni epistolar” koja ipak nije dosegla slavu “Mediteranskog brevijara”.
A tu je knjigu Stanko Lasić nazvao “najboljom Matvejevićevom knjigom”, a Josip Tabak “pjesmom u prozi”. Jure Kaštelan o toj je knjizi napisao: “Matvejević izbjegava definicije, on otvara prozore suncu”, dok je Claudio Magris istaknuo da ga odlikuje kozmopolitska kultura i intelektualno gospodstvo.
– Boreći se protiv staljinizma i svih vrsta staljinista, protiv totalitarnih formula i shvaćanja, Matvejević je isto tako odbio i raskrinkao suprotnu i komplementarnu opasnost, kakva danas naočigled rastače svako kulturno jedinstvo i sistem vrijednosti, odbacivši ogorčeni partikularizam i molekularnu rasutost – piše Magris u uvodu “Mediteranskom brevijaru”.
Završio pred sudom
Posljednjih godina, koje je proveo u Zagrebu, Matvejević je objavio knjige “Druga Venecija”, koja je dobila talijansku nagradu Strega, i “Kruh naš”. Matvejević je dobio i Europsku nagradu Charles Veillon u Švicarskoj, godišnju nagradu Vladimir Nazor, nagrade Malaparte, Boccaccio... I dok je u Europi bio cijenjen, u Hrvatskoj je prije deset godina pred sudom morao odgovarati za tekst “Naši talibani” zbog kojeg je i uvjetno osuđen na pet mjeseci zatvora.
Zbog te presude protestirali su brojni europski intelektualci, među njima i francuski filozof Bernard Henry-Levy, ali i talijanski pisac Umberto Eco. Predrag Matvejević bio je prijatelj nekadašnjeg vodećeg političara Europske komisije Romana Prodija te član Prodijeve komisije mudraca za Mediteran. Do svoje smrti nije se odrekao ljevičarskih, ali i antitotalitarističkih uvjerenja.
>> Šuvar u Bijeloj knjizi: Nepoćudni su bili Grlić, Matvejević, Kundera...
