Nije lako mijenjati “uhodane staze”... Mlade generacije ne odgajamo za život nego za uživanje... Treba nam više dijaloga, suradnje, povjerenja i spremnosti da osobne interese žrtvujemo za opće dobro... To su dijelovi poruka koje je poslao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić dok smo razgovarali. U božićnom intervju je kazao kako se nada da će poruke doprijeti do onih kojima su namijenjene, a sve kako bi svom narodu pomogao.
Mladi trebaju “preuzeti inicijativu”, “ići protiv struje”, “napraviti nered”! Tako Papa s “kraja zemlje”, kako sebe naziva Franjo, nogometnim žargonom komunicira s mladima, ali i s članovima Crkve. Iznenadio je brojne svojom neposrednošću, energijom, pristupom. Je li Vas iznenadio?
Svakako je svojim stilom i rječnikom osvježio sumornu komunikaciju te izazvao da ga se čuje i razumije. Ne govori teškim stilom, nego je postao blizak malom čovjeku, te poziva Crkvu da bude “kuća radosti”. U prvi mah bi se moglo reći da je iznenađenje, ali onda ohrabrenje. Za mene je to ohrabrenje da sačuvam stil koji razumiju ljudi koji nisu studirali teologiju, nego upotrebljavaju govorni svagdanji rječnik. Ovaj izazov mladima jest poticaj da se trgnu iz letargije, te unesu svoju mladost u svagdašnjost svojom životnošću i spremnošću da grade život.
Hoće li Sveti Otac uspjeti, nasuprot onima koji kažu da ga žele zadržati “uštirkanim”, u nakani da probudi Crkvu, da je učini mlađom, otvorenijom, da poput svetog Franje bude obnovitelj 21. stoljeća, da svećenici, ali i vjernici izađu izvan zidina i ponovno svjedoče i šire Evanđelje?
Ne samo da će učiniti, nego je on to i učinio. Cijela Crkva postaje zahvaćena ovim duhom pape Franje. Svi osjećaju potrebu vjerodostojnije svjedočiti evanđeoske vrijednosti. Ne treba se čuditi da ima i onih koji se opiru takovom duhu. Nije lako se mijenjati iz “uhodanih staza”. Crkva je poletnija i, kako vi kažete, “mlađa”, upravo što vjerodostojnije naviješta i svjedoči Evanđelje malom čovjeku. Isus se baš izjednačio s malenima govoreći: “Što god učinite jednom od ovih malenih, meni činite”. Ne treba se čuditi da postoje i suprotni glasovi, jer je među dvanaestoricom bilo onih koji su bili uz Isusa, ali nisu prihvatili Isusa.
Što u pogledu svakodnevnog života ljudi, napose vjernika govori današnji Papa? Je li ga uopće moguće slijediti? Je li on nadčovjek?
Nikakav nadčovjek, nego čovjek snažnog evanđeoskog svjedočenja. On želi da mi kršćani koji vjerujemo u Isusa Krista budemo vjerodostojni. Izgleda izazovno i nedostiživo jer treba razbijati stereotipe koji nas blokiraju da budemo jednostavni, ponizni skromni i blizi svakom čovjeku. Papa želi da Crkva raširi krila ljubavi za svakog čovjeka, da bude “kuća radosti” i snažno živi svjedočenje nade. Nakon uhodanog stila, nije lako razbijati “oklope” uhodanosti i otvoriti srce kroz poniznost ljubavi Božjoj, a to je vjerodostojno svjedočenje.
Ovaj Božić diljem svijeta opet je okrvavljen, kršćani, ali i drugi proživljavaju teške trenutke u Siriji, Iraku... Može li svjetlo Božje nade pomoći da se nadiđu nesreće, stradanja, bol, patnje?
To nije pitanje samo za kršćane, to je pitanje za cijelo čovječanstvo, kuda ide? Zar je važnija trgovina oružja i pobjeda interesa profita od čovjeka, njegovog dostojanstva, prava i sloboda. Ni u Siriji ni u Iraku nije ovo strašno krvoproliće došlo iznutra. Tu su velesile i prestiž upleli svoje sile, isto kao i Arapsko proljeće. Unatoč toga, vjera je svjetlo u svakom mraku pa i u ovom mraku rata i krvoprolića. Pouzdanje u Boga daje snagu izdržati i ustrajati tražeći izlaz iz tog mračnog tunela. To mogu zasvjedočiti dok smo mi bili u mračnom tunelu rata, nažalost, iz kojeg još nismo izašli. I ovdje u BiH nije došao iznutra nego su pretenzije i ukrštanje interesa moćnika svijeta iskoristile apetite šefova bivše Jugoslavije i sada mi snosimo tu posljedicu prljave politike.
I Hrvatska i BiH ovaj Božić dočekuju podijeljene društveno i svjetonazorski. Jesu li posljednje teme koje su postavljene pred vjernike i narod potpuno zamračile svjetlo ovog radosnog vremena?
Postoji narodna poslovica: Ne dao ti Bog izdržavati koliko možeš izdržati. Neće nas to zbuniti da svoju vjeru živimo, svjedočimo. Čak bi rekao da je takav duh izazvao vjernike da se temeljitije spreme duhovno za Božić. Crkve u vrijeme zornica su bile punije, a oko ispovjedaonica kao priprava za Božić su bile okupiranije. Ne mogu nam zasjeniti ono što u duši nosimo. Važan je taj duh vjere koji se ne boji života ni križa. A ničija nije do zore, pa i ove stvarnosti ćemo preživjeti.
Kako gledate na rezultate posljednjeg referenduma u Hrvatskoj o braku kao zajednici muškarca i žene?
Tužan sam da je do toga moralo doći. Kakvu to antropologiju u ime slobode naučavamo? Tko je ta vlast koja je iznad Božjeg naravnog zakona? Božji zakon ne ovisi o broju ruku u Parlamentu. Da se nije digao glas savjesti građanskog društva, bili bismo izdajice Božjeg zakona. Međutim, kada je moralo doći do referenduma, onda se pitam zašto je toliki dio pučanstva ostao suzdržan. Čemu taj demokratski kukavičluk da se čovjek izjasni u svojoj savjesti, unatoč sve političke igre i prijetnje teškim etiketiranjem i političara i medija? Ipak je u hrvatskom narodu još mnogo zdrave pameti, koja ne niječe Bibliju i Božji zakon.
Iako su stvarnosti življenja u mnogim segmentima dramatično različite, ali u nečemu su BiH i Hrvatska ujedinjene. Odlaze im mladi, školovani ljudi! Kako to mijenjati?
Ako budemo ovako pisali, još više će odlaziti. Treba odgajati da ne bježimo od života. Od sebe ne možemo uteći. Gdje god idemo, sebe nosimo. U kakvoj ljubavi odgajamo generacije. A prave ljubavi nema bez žrtve. Bez spremnosti na žrtvu budućnost se ne gradi. Mi mlade generacije ne odgajamo za život nego za uživanje. Čim ne mogu uživati, bježe. Dakle, poslušali su odgojitelje, a to su roditelji, škola i društvo, kao i vi u medijima. Pogledajte što nudite mladima, samo utrku za uživanjem. Takvi ljudi nisu sposobni graditi budućnost.
Pamtite i vrijeme komunizma, no neki su spremni reći kako je tada Božić možda čak bio i radosniji, iščekivaniji, izravniji! Jesu li u današnjem sistemu kapitalizma, demokracije, izgubljene te vrijednosti i “čari” pretjeranim relativizmom svega i iznimno izraženim potrošačkim mentalitetom?
I te kako pamtim ta vremena jer je to moje djetinjstvo bilo i snažno vrijeme mladosti. Tada je bilo više spremnosti za žrtvu. Tamo gdje nema spremnosti za žrtvu nema ni sposobnosti za radost. Bogu zahvaljujem za divne roditelje koji su imali ljubavi, smisla i hrabrosti za žrtvu, te su i nas u tome odgajali. Iako smo živjeli u puno većoj oskudici, ali se sa svojim djetinjstvom ne bih zamijenio ni s jednim djetetom danas. Nismo imali materijalno za uživanje i potrošnju, ali smo imali ono što nam je najpotrebnije, a to je obiteljska toplina i ljubav. To je divno doživjeti u zajedništvu s braćom i sestrama i razdraganim roditeljima u zajedništvu s nama. Znali smo se radovati u onome što imamo, a danas djeca ne uživaju u onome što imaju jer stalno čeznu za onim što nemaju, zato ne žive, nego se doživljavaju frustrirano. Onu obiteljsku molitvu, zajedništvo, kao i obiteljsku “liturgiju”, to su lijepi vjernički običaji, divne čari te radosti djetinje.
Uzoriti, gotovo svaki intervju uoči Božića posljednjih godina bio je za Hrvate - katolike u BiH, ali i druge narode u zemlji s “nesporazumom” na snazi obilježen teškim izazovima. Kako promijeniti tu matricu i mislite li da su spremni autori “nesporazuma” koji imamo napraviti iskorak, priznati pogreške i ispraviti nepravdu?
Nećemo mi, nažalost, druge promijeniti, niti velike igrače, ni male. Smatram da je važno naš stav u hrvatskom narodu, ili bolje reći oni koji se kunu da rade za narod ne bi smjeli narod zalagati za interese stranke. Treba nam više dijaloga, suradnje, povjerenja i spremnosti da osobne interese žrtvujemo za opće dobro. Kada zauzmemo jedinstvene i jasnije stavove, i drugi će nas morati uvažavati i ozbiljno računati. Ovako se ismijavaju da mi uopće postojimo tako razbijeni.
Neki veliki “igrači”, poput Njemačke, najavljuju da bi mogli poduzeti snažnu inicijativu da se u BiH pokrenu reforme. Imate li vi kontakte o skorim nakanama i inicijativama i što bi bio Vaš prilog mogućim rješenjima?
Otkako sam saznao za igre Amerike i Engleske, kao i nekih drugih zemalja, nema više razgovora sa mnom. Znaju da sam izgubio povjerenje u njihove stavove kako žele jednakopravnost. Vrlo su pristrani i ljute se ako ne povjerujemo u njihove igre. Nisam siguran da je Njemačka jasna u stavovima što želi?
Nedavno je jedno istraživanje pokazalo da Hrvati dramatično žele promjenu sadašnjeg dvoentitetskog ustroja zemlje budući da su u jednome vlast Srbi, a u drugome uglavnom Bošnjaci. Je li vrijeme da se shvate i Vaše poruke kako jedino tronožac jamči stabilnost ove zemlje i ima li ova zemlja budućnost ako se pokušava hrvatsko pitanje riješiti tako da se Hrvati asimiliraju ili isele?
Da je takovo stanje mnogo je sukrivaca i odgovornih. Nisam nadležan pozivati na odgovornost, ali sam kao sin ove zemlje dužan ukazivati na nepravde. Ovdje postavljam zlatno pravilo Evanđelja: što želiš za sebe i svoj narod priznaj i drugome. Ako budemo tako razgovarali, onda ćemo naći rješenje. Čelnici bošnjačkih stranaka su svojim krivim potezom majorizacije i biranjem predstavnika nama doveli da guraju u treći entitet jer ne daju mogućnost jednakih prava. A RS je ozakonjeni entitet etničkog čišćenja i ako to međunarodna zajednica smatra normalnim, onda se pitam na kakvim načelima počiva društvo ovog vremena?
Posljednji popis pučanstva u BiH se održao uz puno prijepora kao u neka povijesna vremena. Ponudio je zanimljive rezultate, ali i procjene da je Hrvata - katolika daleko više nego je to Crkva imala u službenim statistikama. Je li Vam to bilo iznenađenje?
Mi u Crkvi govorimo koliko je katolika, a oni su doduše većina Hrvati. Crkva ne prebrojava nacionalno nego one koji čine tu mjesnu crkvu. Zato mi i dalje govorimo o onim katolicima koji su aktivni vjernici i imaju suradnju u svojoj župi. Koliko je Hrvata, to bi trebao pokazati popis. Nažalost, na terenu sam uočio brojne nepravilnosti. O tome neka vode brigu oni koji su izabrani i plaćeni da se brinu za opće dobro naroda.
Frustrira li Vas spoznaja da BiH snažno zaostaje za susjedima, da joj je ugrožena europska perspektiva, da se krše prava od manjina do konstitutivnih naroda?
Tužan sam kada doživim na raznim mjestima gdje pokazujem svoju putovnicu BiH kako se osvrću. Izgubili smo u svjetskoj javnosti kredibilitet, te smo postali za podozrivost pred svjetskom javnosti. Svi se obrušavamo na te stranačke čelnike koji mijenjaju mjesta i stolice za pregovore i dogovore, a stanje ostaje isto. Ovih dana sam naslutio i neke svjetske igre oko toga te sam tužan kako smo postali “sitniš za potkusurivanje” velikih moćnika.
Jesu li Hrvati - katolici, pa i njihovi političari, iz svih dijelova BiH dovoljno solidarni među sobom, zašto nemaju izgrađen identitet s državom BiH, zašto je toliko nepovjerenje među više naroda?
Ovaj rat je urušio mnoge stvari, materijalne, moralne i ljudske. Nije lako izgraditi povjerenje. Uvuklo su jedno ružno nepovjerenje, pa čak i više… Nažalost, čelnici koji tvrde da predstavljaju narod u biti se bore za stranku, a brojni krajevi gdje žive Hrvati su zaboravljeni i zapušteni. Ta klima nepovjerenja pa čak i suprotstavljenosti pod utjecajem politike zarazila je i crkvene krugove. Zatrovani tom klimom sve manje bivamo vjerodostojni. Kukamo na druge, a premalo činimo da jasniji i jedinstveniji stavovi izazovu povjerenje, ne samo međusobno, nego i partnera u vlasti međunarodne zajednice.
Nedavno ste rekli da nije završen rad Međunarodne komisije za Međugorje. Znamo da ste pod zavjetom šutnje, ali možete li zbog znatiželje čitatelja reći nešto više o tome može li Međugorje uskoro postati međunarodno mjesto molitve o čemu se govori u vjerničkim krugovima?
Što se tiče fenomena Međugorja, nikakvu izjavu neću dati. Komisija još radi i dok završi svoje ispitivanje, rezultate ćemo dati Kongregaciji za nauk vjere. Ona će izraditi prijedlog Svetom Ocu koji će donijeti konačnu odluku. Zato ne mogu niti imam podloge prejudicirati izjavu.
Uzoriti,kada ste bili u VADSTENI (Svedska) na katolickom hodocascu, zadnju nedjelju u svibnj , ne tako davno pozvali ste Hrvate iz Bosne, da se vrate,mnogi od njih rekli su:"Ma tko ce se vratiti. Ovdje nam je bolje" Znate Uzoriti tko je kriv za to, zapadne zemlje jer su ih primili bez ikakvih uvjeta, dali su im sve:boravisnu dozvolu, radnu dozvolu. Kada su vlasti bile upozorene da na taj nacin pomazu etnicko ciscenje, reagirali su upitom -KAKO? :"Pa tako ispraznili su se gradovi i sela hrvatskim zivljem pa su Srbi lakse zauzeli ta podrucja"- Odgovor je bio "Pa zar smo bili tako naivni"- da jeste!