Zapad je mrtav. Smrt epoha ne događa se nikad na lenti vremena. To je sveobuhvatan proces koji traje u kaskadama propadanja i koji svoju mnogoznačnost otkriva svima koji ga žele vidjeti. Kao mnoge civilizacije prije i Zapad je umro na isti način; ljudi su izgubili vjeru u poslanje i snagu sustava kojem pripadaju. Nitko danas više na Zapadu ne vjeruje da je on progresija koja vodi naprijed. Svjesni da je riječ o inerciji što će nas uskoro sve povući na dno, otupjelo čekamo da se alternativa rodi sama od sebe. Jasno, to se neće dogoditi. Za razliku od prethodnih doba kada su prijelazi između epoha bili dramatični, ali se u padu starog nazirao novi poredak, Zapad je učinio sve da sam i na vrijeme poništi i najmanju naznaku onoga što bi moglo izgledati njegovom alternativom. Otišao je i korak dalje proizvodeći si kontroliranu opoziciju s ciljem da mu klinički produži politički život.
Reanimacija može biti jednokratno uspješna, ali ona ne može biti trajni postupak, ona ne može dušu udahnuti lešini. U čemu možete prepoznati smrt Zapada? Pa sve ono što ga je činilo i što mu je davalo snagu predvodnika danas je ili potpuno uništeno ili je na rubu uništenja. Idemo redom. Parlamentarna demokracija kao temeljna pretpostavka političkog legitimiteta cijele epohe, promijenila je svojevremeno paradigmu iz vlasti od Boga do vlasti iz naroda. Sada je potpuno odnarođena i svakom iole bistrijem jasno je da je zajedno s većinom društvenih dobara odavno privatizirana i da ju je prigrabila uska grupacija Zemljoposjednika. Ne, nije pravopisna pogreška. Riječ je doista o ljudima koji žele i čine sve da u svom vlasništvu imaju planet Zemlju. S demokracijom, solidno zamišljenom idejom, pala je i demokratska država kad je prestala biti socijalni servis ljudima koje okuplja u svom okviru, postavši okvirom za ordinarnu pljačku.
Parlamenti, zastupnici, ministri, ovi i oni sve odreda domaći izdajnici i lakaji Zemljoposjednika. I nacija je tek jedinica za regrutaciju, ratna rezerva u krvi i mesu, povod i opravdanje pokoljima, a ne istovjetnost kulturoloških tradicija veće skupine ljudi. Tu je onda i kršćanstvo, ideološka podloga u svim svojim derivacijama i jednodušno varljivim pozivom na vjeru u uskrsnuće. Sada ne samo da ni kršćani više ne vjeruju u Boga nego ni Bog više ne vjeruje u kršćanstvo, posrnulo i devalvirano cijelim vatrometom nimalo božanskih opačina. I nije problem isključivo u tome što su se one dogodile, nego je problem i što su se sustavno skrivale. Zapad je pao i zato što je cjelokupnu gospodarsku filozofiju, “izgubivši smisao za kruh”, sveo na puko tiskanje novca. Napustivši “zlatni standard” prema kojem se vrijednost novčanoj jedinici određuje pokrićem u zlatu, ništa više nije stajalo na putu da se krene u nekontroliranu proizvodnju bezvrijednog papira. Novac se od tada kreativno koristi jedino za proizvodnju velikih kriza.
Dodajte tome čekove, plastične kartice, dionice, indekse i slične oblike vrijednosti i plaćanja i vidjet ćete da se privreda danas vrti oko fiktivnog novca, valute koja u stvarnosti uopće ne postoji. To je dovelo i do moralnog kraha, jer sve je postalo pitanje prodaje, svemu smo nabili cijenu, a nije Kant samo tako rekao da ono što ima cijenu nema dostojanstva. E, da, kultura je postala senzacija, a najgore estradnjače su postale dive. Dakle, bez dostojanstva, samopoštovanja, samouvjerenosti, snage, osjećaja pristojnosti, solidarnosti, poštenja i s još tek relativno bijesnim vojno-špijunskim efektivima danas je Zapad tu gdje jest. Hrvatski je problem nevjerojatno jednostavan; mi smo u ralje Zapada ušli u trenutku kada su svi vikali da je to njegov najveći trijumf, pad boljševizma i Berlinskog zida, a bila je riječ tek o pijanom pjevanju na karminama.
Od tada neodmjereno grabimo ono najgore i najopasnije, najpovršnije, najzloćudnije od Zapada. Želimo za sebe ono od čega odustaje inteligentni svijet. Trčimo u krug loveći si rep i usvajamo metode i recepte što su se pokazali ne samo neuspješnima nego i pogubnima. Hrvatska je odlučila toliko biti Zapad da sami sebi već prilazimo s istoka. Napravili smo puni krug u besmislu. Hrvatsko društvo previše je lijeno, prestrašeno, nemaštovito i zatupljeno da bi mu makar na pamet palo da pronađe svoj vlastiti smisao postojanja. Postojimo isključivo kao Pavlovljev refleks zapadnog modela. Zaslinimo svaki put kada nam se spomenu integracije. Na repu epohalnih događanja, na periferiji civilizacijskih promjena čučimo na svom povijesnom čučavcu i napinjemo se ne bi li i iz nas izašlo nešto čime ćemo pridonijeti općem trendu pretvaranja pameti u drek. A jedina stvar koja bi nas trebala zanimati jest tko će iza svega toga doći i povući vodu.
