Većina bi nas ratove, prirodne katastrofe i druga slična masovna stradanja trebala povezivati isključivo s velikom ljudskom patnjom, a ti događaji trebali bi kod nas izazivati duboko suosjećanje sa žrtvama i nagonsku potrebu da im pružimo kakvu-takvu pomoć. Kako smo i sami bili u toj situaciji tijekom Domovinskog rata, znamo da samo činjenica da je netko uložio napor, prikupio stvari ili novac, kupio nešto i dopremio, znači jako, jako puno zato što oni koji se nađu u potrebi osjećaju da nisu sam i da se netko za njih brine.
No čini se da je svijet nekako oguglao na tuđu nesreću i tragediju. James Joyce u svom Portretu umjetnika u mladosti, promišljajući o tome kako on vidi umjetnika, napisao je da umjetnik poput Boga ostaje nevidljiv i indiferentan kao neko biće koje nezainteresirano sjedi na oblaku i manikira svoje nokte. Slika mi se sviđa zato što vrlo precizno opisuje upravo indiferentnost i totalnu nezainteresiranost ljudi koji sjede na nekim svojim oblacima i rašpaju nokte dok netko tamo dolje skapava od gladi, živi na gomilama smeća i ruševina te umire od bolesti i ozljeda za liječenje kojih u normalnim uvjetima treba malo antibiotika i medicinskog materijala.
Tragedija koje je zadesila Filipine pokazala je da veći dio bogatog svijeta zaista sjedio na oblaku s rašpicom u ruci i pogledavao dolje zgražajući se što se tamo neki ljudi otimaju za bocu vode i riskiraju glavu zbog vreće riže, da novorođene bebe umiru zato što u bolnicu ni tjedan dana nakon tajfuna nitko nije donio generator koji košta nekoliko tisuća kuna...
To se sve dogodilo 8. studenog. Četiri dana kasnije na bajnim Havajima Sjedinjene Država i Kina održavaju zajedničku vojnu vježbu kojoj je cilj uvježbati pružanje pomoći u slučaju velike prirodne katastrofe. Tamo je otišao i kineski brod bolnica potpuno opremljen za pružanje medicinske pomoći u ovakvim situacijama, na kojemu ima 300 bolesničkih kreveta, stotinu liječnika, deset operacijskih dvorana i skladište puno lijekova. Dok oni vježbaju i srču koktele na Havajima, na Filipinima se odigrava autentična, prava katastrofa i tragedija. Kud ćeš bolje vježbe! Trebali su samo malo okrenuti kormilo i korist bi bila dvostruka – oni bi vježbali, a paralelno bi spašavali ljude od smrti i trajnog invaliditeta. Djeci i odraslima na Filipinima rezali su slomljene ruke i noge zato što nije bilo antibiotika.
Kina je u ovoj cijeloj priči posebna tema. Ovaj moćni azijski gospodarski gigant, koji ima pretenzije da postane svjetska velesila, za pomoć žrtvama tajfuna izdvojio je 200 tisuća dolara. Tu je sumu povećala na 1,4 milijuna dolara nakon što je cijeli svijet ostao razrogačenih očiju od čuđenja i zaprepaštenja. Moćnu Kinu u darežljivosti je prešišao i švedski proizvođač namještaja IKEA koji je dao 2,7 milijuna dolara. Poznavaoci odnosa između Kine i Filipina samo su ustvrdili da Peking nije želio pomoći zato što između dviju zemalja postoji oštar teritorijalni sukob u Južnom kineskom moru. I tako je ova zemlja koja želi vladati barem svojim dijelom svijeta pokazala da su joj preči nekakvi čudni i beznačajni politički interesi od ljudskih života, ali i od imidža na međunarodnoj sceni. Kina je pokazala da još ne zna strateški promišljati i “kupovati” simpatije svijeta “mekom silom”, odnosno empatijom prema onima koji su u nevolji i ekstremnoj potrebi. Tu lekciju davno su naučile Sjedinjene Države i brojne druge bogate države diljem svijeta.
Išibana globalnim kritikama, Kina je tek jučer donijela odluku da taj brod bolnicu ipak pošalje na Filipine. Prekasno i za desetak novorođenčadi koja bi preživjela da su rođena u toj bolnici, ali i za Kinu koja je pokazala da još nikako nije dorasla globalnoj ulozi koju toliko priželjkuje.
Koji je režim na vlasti???!!!