Zoran Milanović rođen je 1966. u Zagrebu. Baka Marija Matasić tajno ga je, bez znanja njegovih roditelja, odnijela na krštenje u crkvu sv. Petra i Pavla. Krsno mu je ime Marijan. Obitelj Stipe Milanovića, Zoranova oca, do 1970. živjela je na Knežiji nakon čega su dobili novi stan i preselili se u Nalješkovićevu ulicu 39 na Trnju. Gina (Đurđica) Milanović, majka Zorana Milanovića, bila je nastavnica engleskog i njemačkog jezika, a otac Stipe ekonomist.
Zoran Milanović odrastao je u četvrti u kojoj su živjeli brojni oficiri JNA, komunistički dužnosnici i društveni radnici. Kao dječak Milanović je vrlo rano dobio nadimak Basta koji je nosio sve do fakulteta. Osnovnu školu upisao je 1973., a osmi razred završio 1981. Bio je odličan učenik, ali temperamentan. Kad je izabran za predsjednika razreda, potukao se s jednim dječakom.
– Odličan početak, Milanoviću – ironično mu je dobacila jedna od nastavnica. Milanović se u svom kvartu često tukao s ostalim dječacima i markirao s nastave. Dobro je igrao nogomet i košarku, a bavio se i boksom. Srednju školu upisao je 1981. i to u Centru za upravu i pravosuđe (CUP). Za četiri godine, 1985., stekao je zvanje upravnog referenta. Kolege iz srednje škole sjećaju ga se kao elokventnog i inteligentnog dečka koji nije štrebao i koji se izjašnjavao kao ljevičar.
U to vrijeme Milanović je poput ostalih iz svoje generacije slušao glazbu tzv. novog vala – Azru, Idole, Električni orgazam itd. Izlazio je uglavnom u Zebru (Kulušić), kultni zagrebački klub u doba kasnog socijalizma. Pravni fakultet Milanović je upisao 1985., potom je otišao u JNA na odsluženje vojnog roka. Nastavu na fakultetu počeo je pohađati početkom akademske godine 1986. U travnju 1990. Milanović je, zajedno s kolegom Sinišom Petrovićem te kolegicama Tamarom Čapetom i Dubravkom Bojić, postigao velik uspjeh na natjecanju iz međunarodnog prava u Den Haagu i zaslužio rektorovu nagradu. Početkom 90-ih, zanimljivo, Milanović se nije odlučio za SDP niti je ušao u neku od lijevih stranaka iako ga je politika uvijek zanimala. Godina 1991. za Milanovića je bila važna zato što je upoznao Sanju Musić, djevojku hercegovačko-dalmatinskih korijena, koja će mu poslije postati supruga.
Nakon studija Milanović je dobio mjesto pripravnika na Trgovačkom sudu u Zagrebu. No, s obzirom na to da je Ministarstvo vanjskih poslova tražilo mlađe ljude, stručnjake koji poznaju jezike, Siniša Petrović preporučio je Ivanu Šimonoviću kolegu Milanovića. Tako je 1993. Zoran Milanović dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Godine 1994. kao pripadnik OSS-a otišao je je u Nagorni Karabah u Azerbajdžanu, gdje se zadržao mjesec i pol. Dvije godine potom, 1996., imenovan je savjetnikom u hrvatskoj misiji u NATO-u i EU u Bruxellesu. Predsjedniku Tuđmanu preporučio ga je Zlatko Canjuga, koji je bio u dobrim odnosima s Milanovićevim ocem Stipom. Dok je bio u misiji, Milanović je završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava, a njegova žena Sanja magistrirala je na frankofonskom sveučilištu Universite Libre de Bruxelles. Milanovići su u Bruxellesu dobili i prvoga sina Jakova. Krajem 1999. vratili su se u Zagreb, a Zoran Milanović postao je član SDP-a.
Nakon što je SDP izgubio izbore 2003. godine, Milanović je odlučio napustiti MVP i prihvatiti poziv Ivice Račana da se angažira u radu stranke. Do 2006. u stranci je obavljao razne periferne dužnosti, a onda je došlo do preokreta. Račan je Milanovića 2006. imenovao za koordinatora medijskih aktivnosti (medijske strategije i analize, op. a) u proširenom uredu odnosa s javnošću SDP-a. No brzo je maknut s mjesta medijskog koordinatora. Nakon što je Ivica Račan zbog bolesti u travnju 2007. podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a i nedugo potom umro, uslijedila je otvorena utrka za njegova nasljednika. Milanović je otvoreno najavio svoju ambiciju i objavio kandidaturu. U tom trenutku imao je i jaku podršku Račanova sina Ivana, što je, uz podršku glavnog tajnika stranke Igora Dragovana, bilo presudno u utrci za mjesto prvog čovjeka SDP-a. No Milanović je izgubio parlamentarne izbore 2007.
Poslije je ipak učvrstio svoj položaj unutar stranke te se zbližio s Ivom Josipovićem, “crvenim odvjetnikom“, koji je bio SDP-ov kandidat za predsjednika RH. Milanović je, evo, dočekao svoju priliku, a recesija i gospodarska kriza za pobjedu na današnjim izborima bile su mu veliki vjetar u leđa.
Budi neradnik i levi automatski spadaš u napredne.