Umjesto da govore o tome kako otvoriti nova radna mjesta u Vukovaru, oni se bave ćirilicom.” “Priču oko pederskih brakova koriste kako bi dijelili narod i skrivali pravi problem, a to je sve veće zaduženje.” “Nogomet je opijum za narod...”
Ovo su samo neke od teza koje se često iznose kako bi se naglasilo da mediji svjesno zaokupljuju javnost sporednim stvarima kako se ne bi obraćala pozornost na bitno.
No je li to doista tako jednostavno i u kojim slučajevima teza stoji, a u kojima ne?
Priča kako je temeljni problem Vukovara siromaštvo i nezaposlenost te da bi u gradu nestalo svih nacionalnih problema i trauma kad bi došlo do gospodarskog razvitka plitka je marksistička besmislica. O tome najbolje svjedoči primjer Belfasta, koji ima više od deset puta veći BDP po stanovniku od Vukovara i već je četrdeset godina u EU pa je stanje između dvije podijeljene zajednice tamo gore nego u gradu heroju. Katolici i protestanti u Belfastu su doslovno, fizički odijeljeni kilometrima zidova i svako malo polete Molotovljevi kokteli uz desetke ozlijeđenih građana i policajaca. Dakle, ekonomsko blagostanje ne rješava samo po sebi, kao čarobnim štapićem, nacionalna i identitetska pitanja.
Nitko od nas nije osoba samo jedne dimenzije i jedne trenutne preokupacije. To što smo već pet godina u dubokoj gospodarskoj krizi kojoj se ne vidi kraj, ne znači da trebamo zamrznuti sva druga politička i društvena pitanja i prijepore. Kriza se reflektira na sva područja života i politike, ali mi i dalje živimo, raspravljamo i unutar demokratskih pravila igre sukobljavamo se i na brojnim drugim poljima.
Politički spin je gurati u drugi plan neka važna pitanja pozivanjem na to kako postoje još važnija, jer to ne čini ona prva ništa manje značajnima u njihovim razmjerima. No to ne znači da se često ne manipulira napumpavanjem manje važne teme kako bi se prigušila važnija i vladajućoj oligarhiji bolnija pitanja.
Je li u danu kad nas je ministar Linić, suprotno onome što je ranije govorio, zadužio za još 1,7 milijardi dolara, za koje nitko nema pojma kako ćemo ih vraćati, normalno da je apsolutno glavna vijest, koja je tu potpuno zasjenila, Joe Šimunić, točnije, neprimjeren način na koji je oteo show velikom Niki Kovaču i petnaestorici svojih kolega, pozdravljajući publiku “ustaškim pozdravom”, kako tvrde njegovi zgroženi kritičari, ili starim hrvatskim pozdravom koji je naučio iz opere Nikola Šubić Zrinjski, kako kažu njegovi branitelji?
Šimunić je, nakon Stjepana Mesića, koliko znam, jedina punoljetna, iznimno popularna javna osoba koja se dovodila u kontekst veličanja ustaštva
Meni se čini da je trenutno od oba ta pitanja važnija tema budućnosti javnog zdravstva u Hrvatskoj, točnije, štrajk liječnika koji je trajao dva mjeseca i koji je Vlada, nesposobna suočiti se s problemom, prekinula posezanjem za radnom obvezom, kao da je ratno stanje. To što se danas događa oko zdravstva tiče se svih nas i posljedice koje će osjetiti većina, koja ne može sebi priuštiti privatne klinike, bit će bolnije nego vraćanje zadnjih Linićevih milijardi duga. No te teme nema na naslovnicama, dok se nevjerojatna količina energije potrošila na analizu slučaja Šimunić.
Jedni tumače kako nije riječ o ustaškom pozdravu jer su oni stari pozdrav preinačili u “Za Poglavnika i dom”, što je bio službeni pozdrav u NDH, pa bi stoga optužiti Joea za ustašluk bilo kao optužiti graditelje krova crkve sv. Marka za istu stvar jer su na krovu napravili grb s prvim bijelim poljem. Ali zašto onda od desetaka starih hrvatskih pozdrava Joe nije odabrao neki drugi, nego baš taj, iako je svjestan da se uz njega vežu i druge konotacije?
Priča podsjeća na svojevremenu aferu s dresovima NK Imotski koji su imali malo “G”, golemo “U” s umetnutim grbom i malo “J” na grudima. Objašnjenje je bilo da je to logo sponzora, građevinske firme “Gojko und Jure”, te da su u “U” mislili staviti crtež dizalice, ali nije stala pa su ubacili grb. Semiotička interpretacija, uzevši u obzir konotacije znaka i svijesti o njima, rekla bi da se radi o svjesno ambivalentnom postupku, dakle provokaciji. Označitelj “Za dom” može značiti pozdrav Nikole Šubića Zrinskog ili bana Jelačića, ali znakovi s vremenom mijenjaju značenje i fiksiraju se uz određene kontekste pa se dio stanovništva zbog Šimunićeva pozdrava, i otpozdrava dijela publike, opravdano osjetio duboko povrijeđenim.
Jedan način rješavanja ovakvih situacija je da se veličanje totalitarizama zakonski sankcionira, tj. precizno definira koji su simboli kažnjivi kako bi se suzio prostor arbitrarne interpretacije. No u Hrvatskoj bi se, u toj varijanti, izgledno kao problem javila nespremnost dijela društvene elite da osudi i komunistički totalitarizam iz kojeg derivira svoje privilegije. Zabrana je dvostruki mač, jer daje priliku običnim harlovinama da ispadaju mučenici slobode izražavanja. Drugi put, koji zahtijeva zrelu demokratsku javnost, jest da se zakonski ne sankcionira, već da ovakvi postupci počinitelju ostanu “na obrazu”. Dobro je da se povela rasprava o tome i da se reagiralo, ali bilo bi još bolje da je jednaka energija uložena u raspravu o novom zaduživanju, a pogotovo o budućnosti javnog zdravstva u Hrvatskoj.
Šimunić je, nakon Stjepana Mesića, koliko znam, jedina punoljetna, iznimno popularna javna osoba koja se dovodila u kontekst veličanja ustaštva. Možda bi Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske trebao razmisliti da nakon Mesića, koji je eksplicitnije od Šimunića svojevremeno ustašovao u Australiji (pogledati na YouTubeu pod “Mesić ustaša”), prime stasitog stopera za sljedećeg počasnog predsjednika, jer se iz Mesićeva primjera može zaključiti da je veličanje NDH jedan od preduvjeta za primanje u čelništvo Saveza antifašističkih boraca. Živimo u vrijeme potpune spektakularizacije i estradizacije društva i politike. Uz to i vrijeme čini svoje pa su neki Šimunićevi pravodobni startovi za većinu Hrvata danas od veće povijesne važnosti od subnorovnskih proboja. Za desetak godina, kad ovotjedno Linićevo zaduženje dođe na naplatu, izblijedjet će i sjećanje na Šimunića, kao danas na Nikolu Jerkana ili Stjepana Tomasa, ustaše i partizani bit će još dalji i virtualniji, ali ćemo se sigurno često zapitati – kako naći novac za liječenje?
Bravo, Nino! U sridu... kao i uvijek!