Bauk kruži Europom – bauk smrti kapitalizma. Sve sile stare Europe ujedinile su se u svetu hajku osporavanja te istine, rimski papa i ruski “car”, Merkel i Barroso, engleski radikali i francuski ridikuli. Pokušavaju zaustaviti neminovno, pokušavaju spriječiti kraj poretka koji “između čovjeka i čovjeka nije ostavio nikakvu drugu vezu osim bezdušnog plaćanja u gotovini”. Hropac sustava više se ne može prečuti jer kapitalistički vapaj za pomoć pretvorio se u otvoreni poziv za uništenje srednjeg sloja, za golu otimačinu i udar na ono što bi svakom sustavu, pa tako i kapitalizmu, trebao jamčiti njegovu stabilnost – udar na čovjeka.
Bez krize nema opstanka
Kapitalizam nema rješenja za nagomilane probleme, jer ih i traži u “pripremanju svestranijih i silnijih kriza, smanjujući pritom sredstva za sprečavanje kriza”. Zato tonemo sve dublje jer kapitalizam ne može postojati bez krize. One su umjetno stvorene, pomno planirane i održavane i, da, permanentne. Njihova osnovna uloga jest da se pod izlikom svladavanja teškoća dokinu sve socijalne stečevine za koje se u posljednjih 150 godina radnik uspio izboriti.
Država zato, za većinu svojih podanika, gubi onaj zaštitni faktor i postaje tek alibi sili u rukama vladajuće klase. Teze da novca nema zloslutne su laži kojima se onda opravdava udar na zdravstvo, na školstvo, na plaće, na mirovine, na socijalne olakšice. Novca, naravno, ima, ali je pažljivo i planski neravnomjerno raspodijeljen. Jeste li se ikad zapitali zašto štednja počinje najprije od vas? Zašto upravo od onih djelatnosti koje najširem sloju osiguravaju kvalitetu života? Zašto počinje u ljekarnama, ordinacijama, učionicama, zbornicama, a ne u menadžerskim kancelarijama, bankarskim uredima, sabornicama, vladinim i predsjednički rezidencijama? Počinje od vas zato da bi ovi drugi imali otkud platiti andol kada se njegova cijena bude izračunavala u zlatu. Za vas ih ionako nije briga. Vaša bogobojaznost prema sustavu i šutljivo prihvaćanje njihovih tlapnji o nužnosti štednje voda su na mlin spomenutoj otimačini koja može trajati baš toliko koliko se još ima toga za oteti. Što će se dogoditi kada sustav samog sebe dovede do zida? Taj dan uopće nije daleko, a krajnje konsekvencije mogu biti dramatične. Dosad su uvijek rješavane globalnim sukobom. Ratna i poslijeratna privreda umjetna su disanja kapitalizmu, reanimacija kliničke gospodarske smrti. Bez konflikta kapitalizam je jednokratni eksperiment, uz konflikte on je arbitar i nositelj slobode tržišta i političke demokracije.
Mudri stratezi kapitalizma učinili su kolosalnu stvar kada su uvjerili svijet da je demokracija kao doseg vrha političke civiliziranosti i volje naroda moguća i ostvariva jedino u kapitalizmu. Za to im je trebala stalna opreka.
Socijalizam ukrašen brkom
Dosjetka s vulgariziranim socijalizmom i komunizmom, koje su okaljali boljševičkom proizvodnjom užasa, ispala je zgodna, kupila je brat-bratu cijelo jedno stoljeće u kojem se ljudima moglo mahati ispred nosa sa slikama praznih polica, redovima za kruh, gulazima, političkim suđenjima, raznim neslobodama i pitati ih želite li doista komunizam. Crvena opasnost tako je trajno usađena u mozgove onih koje se uspjelo uvjeriti da je jedina prihvatljiva crvena boja ona na limenci njihova omiljena gaziranog pića koje, uzgred rečeno, oni iza željezne zavjese nisu imali prilike kupovati. Između socijalizma s ljudskim licem koji je krasio Staljinov brk i brze hrane za još brža umiranja u neodmjerenoj slobodi, nije se bilo teško odlučiti. U tim relacijama kapitalizam je mogao figurirati kao svijet slobode.
Osim toga, u svijetu slobode ti se ne smiješ osjećati neslobodnim pa se sloboda osigurava i silom. No, model komunističke opreke izgubio je društvenu dinamiku i kada je izgubljen kao prijeteći ishod za sve one koji se ne pomire s kapitalističkom demokracijom, jednostavno je proglašen potrošenim modelom. Kakva glupost! Kako može biti potrošeno nešto čega nije ni bilo?!
Pravi komunizam tek čeka svoje vrijeme. Tek kada stasaju generacije neopterećene povijesnom prijevarom i kada se založe da se društvo pravde i istinske slobode ne ostvaruje unutar superdržave nego mimo nje, a prema čovjeku, kada kvaliteta života svakog pojedinca bude osnovna mjerna jedinica uspješnosti, kada institut vlasti prestane postojati kao isključivi cilj javnog djelovanja, tek će se onda moći govoriti o komunizmu. On će nastati na spoznaji da se sreća deset posto ljudi može, ali ne smije graditi na bijedi 90 posto svih ostalih. Dotad, u vremenu kada je strah od komunizma zamijenjen strahom od terorizma, kapitalizam pokušava uvjeriti sve nas da je i dalje poredak bez alternative. I u tu svrhu, policajci svih zemalja, ujedinite se!
