Kad je prije par mjeseci.Hrvoje Burić, potpredsjednik Skupštine grada Rijeke, nazvao Višnju Babić, ravnateljicu "Trešnje" i mene, rekavši da bi volio organizirati gostovanje "Ane Frank" u Rijeci, oboje smo bili radosni. Naime, kazališna gostovanja nisu česta pojava kada je riječ o pozivima koji se ne financiraju novcem poreznih obveznika, a posebno smo se obradovali mogućnosti da našu predstavu, tada još u nastajanju, odigramo na pozornici nacionalne kuće. Naime, Hrvoje nam je rekao kako ne vidi razloga zašto ne bismo dobili tu scenu, jer se radi o 70. obljetnici smrti djevojčice čiji je Dnevnik, nakon Bibije, najčitanija knjiga u povijesti i jer se na toj sceni zadnjih mjeseci igraju najrazličitije predstave koje bi više spadale u neke druge prostore.
Izrazio sam svoju sumnju posebno zato jer je intendant Frljić mene i još nekoliko kazališnih početnika (Neva Rošić, Tonko Lonza, Ena Begović, Boris Miholjević, Božidar Oresković, Zlatko Bourek…) proglasio nositeljima fašističkog kazališta 90-tih. Hrvoje je bio skoro siguran da će u konačnici pobijediti zdrav razum kod Obersnela kao stvarnih vlasnika riječkoga HNK, i da neće dopustiti sramotu da Ani Frank ne daju na tu scenu, posebno zato, jer je smatrao da će interes za taj naslov kod publike biti izuzetno velik. Također, a to je smatrao važnim, radi se o nečemu što je simbol svjetonazora kojega ta ekipa stalno ističe kao svoj vlastiti.
Nakon prepiske s Obersnelom i njemu je postalo jasno da od scene HNK neće biti ništa. Na koncu, zajednički smo zaključili da su mnogo važniji razlozi igranja ove predstave u Rijeci od samoga mjesta odigravanja. Hrvatska narodna čitaonica na Sušaku uistinu je lijep prostor i bit će nam drago s Riječanima obilježiti obljetnicu smrti čudesne djevojčice koja je čovječanstvu ostavila nešto jedinstveno.
Pitanje je zašto nam nije omogućeno odigrati "Anu Frank" na pozornici rijecčkoga HNK?
Pošto zbog obveza ne mogu nazočiti ovoj press konferenciji, zelim reći sljedeće:
Kada je prošle godine Frljić na zgradu nacionalnoga kazališta izvjesio zastavu duginih boja, bilo je to neko tzv. osvajanje Troje. S obzirom da se utvrda nacionalne kulture ne moze više osvojiti partizanskim jurišem izvana, ona je pala iznutra i Frljić je da bi bi pokazao kako je jedna važna kota ili cuka osvojena izvjesio svoju zastavu! Ne ulazeci u njegovu seksualnu orijentaciju (to je njegova privatna stvar) ovdje se radi o mentalitetu boljševika u kulturi. Time je označio početak svog projekta rušenja hrvatske Troje u kulturi, odnosno u nacionalnom kazalištu.
Sjajni analitičar stanja u Hrvatskoj, Zoran Vukman nedavno je rekao : "Iz svih dosadašnjih Frljićevih poteza posve je jasno da jednu nacionalnu kuću pokušava svesti na svoje ideološko-avangardno "pozorište" ili prizorište vlastitih ideoloških opsesija. Sve je zaogrnuto u privlačne floskule o socijalnom teatru što je notorna bedastoća. Što bi trebao biti nacionalni teatar? Igrati besplatno, dijeliti grah grah pred zgradom kazališta, uknuti plaće zaposlenima? "
Riječki gradonačelnik Obersnel zajedno sa svojim kazališnim trabantom i političkim istomišljenikom Frljićem neprestlno poziva na slobodu umjetničkog djelovanja, a zapravo misle i djeluju sasvim suprotno. Usta su im puna govora o slobodi, o pravu na različitost, pravu manjina ,pravu pojedinca i sl., a zapravo se radi o tipičnom jednoumlju i isključivosti karakterističnom za vremena najcrnjeg komunizma koje oni pokušavaju tek lijepo zapakirati. Dok nama brane da jedan sjajan naslov ne možemo igrati u kazalištu, istovremeno se za to kazalište zna jedino po skandalima koje proizvodi Frljić uz Obersnelov blagoslov. Nacionalno kazalište postalo je ruglo profesije i laboratorij dvojice pacijenata koji ismijavaju sve ono što nacionalno kazalište treba biti. S te pozornice koja je od prije nekog vremena postala i "Kino Pobjeda" odjekuju koračnice i pjesme poput "Konjuh planinom", "Bilecanka" koje generacije hrvatskih ljudi podsjećaju na najcrnje razdoblje hrvatske povijesti, kada je od Bleiburga do 1991. od strane komunista, na najstrašnije načine ubijena masa hrvatskih ljudi. Dok je Europa i službeno osudila najveća zla 20. stoljeca: nacizam, fašizam i komunizam, istovremeno se u riječkom nacionalnom kazalištu slavi komunizam na najstrašniji način, a ne daju da se riječi Ane Frank čuju s te pozornice. Znači li to da će se, po nekoj analogiji, na toj sceni uskoro moći pjevati i "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana" ili "Jasenovac i Gradiška stara"? Jer, koja je razlika između tih pjesama i onih koje sada odjekuju tom scenom? Sličnost je da i jedne i druge vrijeđaju osjećaje mnogih. Kada Obersnel i Frljić u crnim košuljama sa scene riječkoga HNK povedu pjevanje Bobana i Jasenovca, onda će javnost povjerovati da se radi o osobama kojima je do jednakosti.
Frljić je mlad čovjek, ali je tipičan primjer osobe koja zivi u prošlosti Drugog svjetskog rata, koji je scenu nacionalnog kazališta pretvorio u taoca nečega patoloskog i morbidnog. To pokazuje i plakat koji najavljuje to antifašističko kino na glavnoj sceni rijeckog HNK. To je pseudoumjetnička patologija. Još se samo čeka kada će partizanski komesar potegnuti revolver. Ako je to Frljićeva estetska razina, zašto je morala postati i razina jedne hrvatske kulturne institucije koju drugovi Frljić i Obersnel pretvaraju u vlastiti ideološki rov.
"Čovjek-nacist i čovjek-komunist savršen je pacijent za psihijatrijsku analizu. On djeluje zatvoreno, odvojeno od stvarnosti, u stanju je beskrajno i u krug raspravljati sa svojim sugovornikom, pomračen mu je um, ali on misli da je posve razuman. Zbog toga su psihijatri takvo stanje kroničnog sustavnog delirija usporedili sa shizofrenijom, paranojom…" kaze Alain Besancon u svojoj knjizi "Zla kob stoljeća".
Obersnel, Frljić et comp. hvale se kako je publika oduševljena njihovim "inscenacijama". No, znam da je veliki dio publike očajan, jer je svjestan da način kako oni vode riječki HNK znači raspad nečega sto je velikim trudom stvarano desetljecima. Jasno im je da su njihove "inscenacije" razina partizanskog igrokaza.
Pozivanje na velike riječi i obećanja nisu dovoljni, jer u Rijeku je i fašizam došao s velikim obećanjima o slobodama. Vrlo brzo pokazalo se što znaci D'Anunzijevo poimanje slobode u Rijeci: postala je prvi fašistički grad na svijetu. Hrvatski ljudi najbolje su osjetili tekovine te slobode, jednako kao sto su osjetili i "slobodu" koju su im donijeli pjevači "Konjuh planine". I jedni i drugi donijeli su teror, ubojstva, zatiranje svega što je bilo hrvatsko. Izgleda da su Mussolini i Al Capone zajednicki ulagali u gradnju nekih zgrada u Rijeci, tako barem kažu neke nedavno objavljene knjige. Da li se Obersnel, Frljić et comp. nadahnjuju tim slobodama i načinom vladanja: riječi i velika obećanja na van, a zapravo se radi o najcrnjoj diktaturi i zatiranju svega što demokracija jest? Možda je i neki novi Al Capone na putu za Fiume, tko zna?!
Ana Frank ne može na scenu riječkoga HNK, ali će ipak u Rijeku. Na Trsat, brdo kamo su mnogi hrvatski hodočasnici stoljećima i bosi stizali s najiskrenijim zeljama da život bude podnošljiviji i bolji. Ana Frank na Trsatu danas simbolički predstavlja situaciju u kulturi grada Rijeke. Odozdo odjekuju "Sred pusaka, bajuneta…" , a na Trsatu će se čuti Anin tekst: "Unatoč svemu, ja još uvijek vjerujem da u svijetu ima ljudi dobra srca..."
>> Sedlar: Nisu mi dali u riječki HNK Frljić: Nije ni tražio
frljić od kazališta radi pozorište da bi mu poslodavci boljševici bili zadovoljni indoktrinacijom dječice vrle..sve s ciljem ostanka istih na vlasti kako se to radilo i u njima milom jednoumlju..