U sezoni 2005./06., kada se o ekonomskoj krizi još nije govorilo, Hrvatska je imala 66 kazališta. Njih 22 bila su profesionalna (uz 31 amatersko kazalište). U toj je sezoni izvedeno 7426 predstava koje je gledalo 1,484.585 posjetitelja. U prosjeku je svako profesionalno kazalište izvelo 145 predstava, a svaku je predstavu prosječno gledalo 240 gledatelja. Broj zaposlenih u kazalištima iznosio je 2306, a od toga je bilo 1175 umjetnika.
Tako govori statistika stara desetak godina. A kakva je situacija danas kada ekonomska kriza divlja već šestu godinu i kada se većina proračunskih sredstava za kulturu troši na hladni pogon, a za program ostaju samo sitnice? Koliko danas kazališta ima Hrvatska u kojoj se neovisna kazališna scena vrlo često, i to s pravom buni da je potplaćena jer prednost u financiranju imaju kazališta koja imaju ili državni ili gradski, tj. županijski status?
Podaci za sezonu 2012./13. objavljeni su krajem prosinca i ne pružaju kriznu sliku. Prema njima je broj kazališta u odnosu na 2005. drastično povećan pa su prošle sezone u Hrvatskoj djelovala čak 163 kazališta!? Broj kazališta u samo desetak godina više je nego udvostručen.
Od tog broja čak su 83 kazališta profesionalna. Zanimljivo je uočiti da je prije desetak godina Hrvatska imala samo 22 profesionalna kazališta iako je tada bila u puno boljoj ekonomskoj i društvenoj kondiciji.
I broj amaterskih kazališta je veći pa je prošle sezone djelovalo 55 amaterskih kazališta, čija je uloga u manjim sredinama neprocjenjiva. Naravno, prošle je sezone, u odnosu na situaciju od deset godina unatrag, veći i broj posjetitelja kazališta koji je gotovo dosegnuo dva milijuna. Točnije, kazališta su privukla 1,981.298 ljudi, a povećan je i broj predstava, bilo ih je 11.027. U kazalištima je prošle sezone bilo zaposleno 2459 ljudi, od toga 1245 umjetnika.
No podatak koji zabrinjava jest onaj o prosječnom broju predstava po profesionalnom kazalištu koji je u popriličnom padu. Tako je lani u prosjeku izvedena samo 61 predstava sa prosječnih 213 posjetitelja. Jasno je da sada imamo puno više kazališta, ali kazališta u prosjeku imaju sve manje predstava, što je podatak koji zvoni na uzbunu. Društveni interes nikako ne smije biti da povećavamo broj kazališta, a smanjujemo broj predstava. A ako je točno da je u deset godina broj kazališta više nego udvostručen (što statistički podaci zorno dokazuju), onda bi bilo i prirodno da je udvostručen i broj posjetitelja, a to na žalost nije slučaj.
Ako smo u lanjskoj sezoni imali ukupno 163 kazališta čije je predstave vidjelo nešto manje od dva milijuna ljudi, dok je prije deset godina predstave 66 kazališta vidjelo 1,5 milijuna ljudi, onda je jasno da broj ljudi koji idu u kazalište u prosjeku ipak opada.
Onih 66 kazališta iz 2005. godine uspjelo je izvesti 7246 predstava, dok su čak 163 kazališta iz 2012. izvela 11.027 predstava. Ne treba biti veliki matematičar pa da se izračuna da je broj izvedenih predstava u odnosu na broj postojećih kazališta u padu, što znači da hrvatska kazališta u prosjeku proizvode skuplje predstave koje, čini se, ne uspijevaju privući dovoljan broj posjetitelja.
Na žalost, naši državni statističari ne računaju financijsku stranu ove kazališne zbrke u kojoj u vremenu velike krize broj kazališta panično raste. Pa onda ne znamo koliko je to novca u optjecaju u ovom kazališnom hrvatskom loncu. Možda se baš zbog svih ovih brojki gradonačelnik Zagreba i najvažniji hrvatski kazališni gubernator Milan Bandić i odlučio na strožu kontrolu kazališnih ravnatelja i kazališnih računa. Jer s ovim brojkama doista nešto ne štima.
Nema mjesta čuđenju. Objašnjenje je samo jedno. Osnivaju se privatna kazališta čija je primarna svrha izvući novac iz gradskih proračuna uz što man je troška. Rekli bismo - još jedan način pranja novca.