Štab Mile Dedakovića Jastreba. On, njegova tajnica i radisjki operater. Na drugoj strani su Zagreb i Predsjenički dvori. Publika čuje isto, ali vidi sasvim drugačije scene. Tako počinje predstava “Pad”, dramaturga i redatelja Mirana Kurspahića, premijerno izvedana u ZKM-u, u subotu, 7. svibnja, djelo koje se bavi najvećom rak-ranom Domovnskog rata, padom Vukovara.
Za taj prvi dio predstave korišeni su javno dostupni transkripti, slušamo kako Dedaković moli da mu se pošalje ljudi i oružja da spasi grad, kako pita o evakuaciji civila, inzistira na evakuaciji djece... Dedaković je Milivoj Beader, odličan u gradacii rastućeg očaja, nemoći koja slama čovjeka. Uloga koja se dugo pamti.
Nakon predstave publika koje je gledala drugu stranu kaže kako je tamo ozračje građanskog salona, dužnosnici pasivno sjede, tajnice im donose piće. Neki od tih “s druge strane” svako toliko banu u Dedakovićev štab. Odnose stvari. Počinju s vrečama punim novaca, na kraju odnose i stol i stolice. Scena se pretapa u zatvor, čeliju u kojoj sam leži slomljeni Dedaković.
Vukovar je pao. U zatvoru mlate Dedakovića. Brutalno. Optužbe pljušte.
Počinje uzbuna i glumci publiku tjeraju u sklonište.
U drugom smo dijelu predstave. Sada i jedna i druga publiak gledaju isto, stoje oko glumaca na sceni, pod platnima (scenografkinja Nina Mia Čikeš) koja vrlo efektno dočaravaju neki ratni podrum, bunkere negdje ispod utrobe Zagreba. Fiktivna je 1993. godina. Zagreb je pred padom, granate padaju po Markovoj crkvi. Oko predsjednika Tuđmana u bunkeru su njegovi najbliži suradnici, supruga Ankica. Za večerom u bunkeru razgovor se vodi o nogometu, Šušak, Šarinić, Vrdoljak, Hebrang... kako Šukera dovesti iz Španjolske, kako Građanskom ime promijeniti u Croatiju... Nitko se Tuđmanu ne usudi reći istinu o stanju na ratištu, o izgubljenom ratu.
Scena je to iz filma “Konačni pad” Olivera Hirschbiegela, i Kurspahić to uopće ne krije, jer se i taj dio predstave zove “Konačni pad”. Na kraju Franjo Tuđman ostaje sam sa suprugom, na stolu su dokumenti iz 1991., uzima papir s vrha kutije i počinje čitati... čuje se glas Siniše Glavaševića. Predstava počinje i završava njegovim glasom, tim najmoćnijim simbolom otpora, ali i pada Vukovara.
Kuspahiću treba priznati da se prihvatio snažne i važne teme, da postavlja pitanja: što se dogodilo, je li grad izdan ili namjerno žrtvovan, gdje je završavalo oružje, kamo je nestao novac za obranu Vukovara... Ne samo za teatar, nego za sve nas, ta su pitanja, kao i odgovori na njih važni, ali to nije dovoljno za kazališnu predstavu.
I sam Kurspahić sigurno je svjesan da mu predstava (njen drugi dio) ima i tehničkih problema. Npr. kada dođete s bočne scene stojite iza leđa glumcima, mućan zvuk (glazba braće Sinkauz) nadglasava gumce i jednostavno ih ne čujete. No, i pitate se zašto su redatelju uopće trebali glumci. Likovi su plošni, kao od kartona izrezane makete poznatih imena, tu se nema što glumiti. Flipu Noli ipak treba skinuti kapu jer Tuđmana ne igra kao karikaturu, dapače uz Beadera to je uloga koja nosi ovu predstavu.
Nekima je žao što nije bilo "konačnog pada" u Zagrebu, a i što je Slavonija oslobođena...peta kolona...vjerojatno su se civili sami klali, ubijali i silovali...dok pravi krivci ne odgovaraju biti će prostora za manipulacije...