Roman "Dojča" Adriane Altaras

Rijetko iskrena autobiografija koja se bavi najosjetljivijim pitanjima židovskog identiteta

Adriana Altaras "Dojča"
Arhiv VL
03.08.2016.
u 13:40

Mozaik knjiga objavila roman "Dojča" Zagrepčanke sa njemačkom adresom Adriane Altaras

        Zagrepčanka Adriana Altaras više nije nepoznata hrvatskoj publici. Njezin literarni prvijenac, provokativni roman “Titove naočale” koji je u Njemačkoj bio bestseler, Mozaik knjiga je promptno objavila u Hrvatskoj. A onda je pred ovo ljeto isti izdavač objavio i drugi roman Adriane Altaras “Dojča” (u prijevodu s njemačkog Branke Grubić), svojevrsni nastavak „Titovih naočala“. Adriana Altaras, koja je prije tri godine u Zagrebu, i to u Židovskoj općini, predstavila svoj romaneskni prvijenac ponovno dolazi u Zagreb u rujnu na Festival svjetske književnosti, pa će i to biti prilika za susret s ovom hrabrom, žilavom i pravdoljubivom umjetnicom.

Adriana Altaras je glumica, operna i kazališna redateljica te dobitnica Srebrnog medvjeda za glumu na Berlinskom filmskom festivalu. Kao četverogodišnje dijete glumila je u partizanskom filmu “Nikoletina Bursać”, i to Židovku Ernu. Možda je već tada sudbinski bila određena njezina umjetnička budućnost. U pitkom romanu “Dojča” ona više ne piše o povijesti svojih židovskih roditelja i razgranate (i bogate) obitelji čija oteta imovina kao ukleti Holandez još uvijek glavinja po bespućima hrvatskog trulog zakonodavstva, nego se bavi vlastitom obitelji. Kojoj je, beletristike radi i iz nužnog opreza, ipak promijenila osobna imena.

U prvom su planu, dakle, suprug (inače poznati njemački skladatelj klasične glazbe, također javna osoba) te sinovi u osjetljivom pubertetskom i postpubertetskom životnom razdoblju. Tu je i ostarjela teta s talijanskom adresom kod koje je Adriana provela dio djetinjstva, potom vrlo slikoviti “najbolji” prijatelj koji umire od raka i do grla zakopčana doktorica koja je zadužena za Adrianinu psihičku kondiciju. Roman je ispričan i iz njihove perspektive, pa je u tom smislu demokratičan jer nam ne nudi samo jedan pogled na više ili manje burne obiteljske događaje. I iako vam se može učiniti da se “Dojča” bavi sudbinom jedne polužidovske suvremene njemačke obitelji (Adrianin suprug je, naime, čistokrvni Nijemac, što je povod za brojne nesuglasice, svađe, pa čak i za adolescentske muške tučnjave), zapravo je to knjiga i o Njemačkoj i Nijemcima. I njihovu specifičnom odnosu prema turobnoj njemačkoj povijesti 20. stoljeća, prema nezaobilaznom pitanju kanoniziranog holokausta, prema grižnji savjesti koja s vremenom ipak mora popustiti pred naletom zaborava i relativizacija.

Unatoč svim obiteljskim pikanterijama iz najdublje intime dinamične obitelji Altaras i obilju više nego duhovitog propitivanja židovskog tradicionalnog i strogo određenog načina života, “Dojča” je i politički roman koji ulazi surovo pod kožu njemačke multikulturalnosti koja je danas u Europi zapravo politička tema broj jedan. No, tu su i druga važna pitanja, pa i pitanje kako se moglo dogoditi da Židovi, koji su još prije samo sedamdesetak godina bježali od Hitlerove istrebljivačke politike, od svih zemalja na svijetu (pa i Izraela) za svoju obećanu zemlju odaberu baš Njemačku? O toj doista apsurdnoj, gotovo frojdovskoj situaciji iz prve ruke britko i rafalno piše Adriana Altaras, koja je kao mala djevojčica s roditeljima morala napustiti Jugoslaviju i Zagreb skrasivši se naposljetku baš u denacificiranoj Njemačkoj. I udavši se potom za Nijemca, čija obitelj, prirodno, ima svoju njemačku povijest i njemački, westfalski karakter.

Kao i “Titove naočale”, i “Dojča” je rijetko iskrena autobiografija puna peckavih bodlji, lucidnih zapažanja, pa čak i nekih kontroliranih politički nekorektnosti, nacionalnih i religijskih, dakle osjetljivih viceva, anegdota, štikleca… Knjiga je i polemična i na mahove i drska, baš kao i “Titove naočale”, s nekim rezolutnim zaključcima donesenim u afektu koji autorica nikako ne može, ali i ne želi kontrolirati, baš poput divlje mačke.

Na mahove je to i putopis sa snimanja dokumentarističkog filma o Adrianinoj zagrebačkoj židovskoj obitelji koja je završila u koncentracijskom logoru na otoku Rabu, ali i s obiteljskog puta po Izraelu. Riječ je o doista autentičnom pogledu na suvremeno europsko židovstvo koje polako ali sigurno gubi svoju religijsku ekskluzivnost, i to ne samo zbog mješovitih parova.     

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije