Ako u Zagrebu želite dragu osobu ispratiti ili pokopati uz neku lijepu i potresnu, prigodnu skladbu, možete izabrati vokalne sastave, puhačke orkestre, instrumentaliste, soliste... Oni na repertoaru, barem u Zagrebu, imaju podosta širok izbor svjetovnih i sakralnih skladbi iz svih krajeva Hrvatske, u rasponu od Dalmacije i Podravine do Međimurja i Slavonije, ali i iz inozemstva. Prevladavaju skladbe domaćih, hrvatskih autora, narodne pjesme, popularne svjetske, pogotovo, sakralne skladbe...
Među pjesmama koje se nalaze u službenoj ponudi glazbenika uz čiji se pjev ispraćaju najdraži nalazi se i starogradska pjesma "Tiho, noći". Ako poželite baš tu pjesmu, bez koje se u nekadašnja vremena nije mogao zamisliti ni jedan tulum ni jedna fešta, glazbenici će vas odmah, kao iz topa, zapitati imate li na pogrebu ili ispraćaju i katoličkog svećenika. Vi odgovorite da imate, a oni onako prijateljski odmah daju besplatan savjet i kažu: "Pa nemojte tražiti baš tu pjesmu, znate, nju je napisao Jovan Jovanović Zmaj pa se svećenici bune i prigovaraju nam što je izvodimo na pogrebu ili krematorijskom ispraćaju za koji znamo da će na njemu biti katolički obred."
A koja je zapravo krivnja te nježne, ljubavne pjesme koju na repertoaru ima i legendarni Zvonko Bogdan i za čije izvođenje u punom Lisinskom već godinama dobiva velik pljesak iako ne taji da ju je napisao pjesnik i liječnik, ali i srpski rodoljub Jovan Jovanović Zmaj? Zašto je pjesma "Tiho, noći", koju su mnogi prvi put čuli i naučili još u djetinjstvu, nepoćudna pojedinim katoličkim svećenicima ako baš ta pjesma dira ranjene duše ljudi koji su ostali bez najbližih ili ako baš ta pjesma metaforički pogađa bit bivstvovanja nekog smrtnika koji ima roditelje različitih nacija i vjera?
Znaju li ti svećenici da je baš pjesma "Tiho, noći" izvođena kada je prije dvije godine u obiteljski građanski grob na Mirogoju pokapana Ruža hrvatska Savka Dabčević-Kučar, i to po njenoj izričitoj želji? Znaju li ti koji pjesmu "Tiho, noći" proglašavaju nepodobnom za pogreb s katoličkim svećenikom da je njen autor Jovan Jovanović Zmaj neko vrijeme živio u Zagrebu, u kojem je proslavio i pola stoljeća književnog djelovanja, premda se mora priznati da je ta proslava izazvala i raspirila međunacionalne nemire u gradu koji se diči tisućgodišnjom europskom prošlošću i europskom kulturom? Znaju li da je Zmaj Jovin dječji list "Neven" izlazio i u Zagrebu i da je Jovan Jovanović Zmaj napisao i pjesmu posvećenu Hrvatima koje je smatrao bratskim narodom, a u kojoj su i stihovi: "Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti oganj na ognjištu svome.
I dok tako čini u najteži dani, I Bog je i pravda na njegovoj strani. A kuda se Srbin – zar on da se dade, Putu, na kom nema ni Boga ni nade?" Tako je u drugoj polovici 19. stoljeća pisao Jovan Jovanović Zmaj, koji je u jednoj pjesmi ispisao i stihove koji su promptno objavljeni i u hrvatskim časopisima, a u kojima poručuje braći Hrvatima u danima kada su se politički borili s Mađarima: "Ojačajte snagu patnika Hrvata. Neka zna da ima u nevolji brata. Nek se jednom vidi kakva j' sloga blago. A oni će posle... kako im drago."
Jovan Jovanović Zmaj dopisivao se s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, hrvatskim novinarima kao što je Šime Mazzura (koji se ovih dana našao i na sceni HNK u Zagrebu u predstavi o Mariji Jurić Zagorki), s brojnim uglednim pripadnicima hrvatskog plemstva i političarima. Često ga nisu shvaćali niti prihvaćali ni Hrvati ni Srbi pa, ipak, njegova pjesma "Tiho, noći", ali ni on ni njegov opus nikako nisu zaslužili podcjenjivački odnos ljudi koji pripadaju ekumenskoj Crkvi jednog Jurja Križanića, Marka Antonija de Dominisa ili pak već spomenutog Strossmayera, a o papi Ivanu Pavlu II. da i ne govorimo.
